PEOPLE: NATALIJA LAZOVIC

Natliju sam upoznao u kantini skole za ucenje jezika.

A onda sam je zaista upoznao na veceri koju je spremila njena majka, jedne noci kad smo zajedno bili promrzli i gladni. 

Izuzetno je fenomenalan osjecaj kad vam Zambijka spremi veceru u Istanbulu, a vi se osjecate kao da ste kod kuce.

Za sebe kaze da je rodjena Beogradjanka, sa novosadskim naglaskom, trajno prisvojenim. Student turizma. Studirala u Novom Sadu. Otac Srbin, majka Zambijka. 24 godine. Voli zuto jer je zuta boja sunca. Glasna, nekad i previse.

Evo kako ona vidi Istanbul. Ja sam uzivao citajuci, a siguran sam i da cete vi.

Natalija Lazovic

1. Šta u Istanbulu treba zaobilaziti u širokom luku?

Verovali ili ne: GUZVU (hahahahahaha) ! Jedan od razloga zbog kojih sam odlucila da se preselim je to sto Istanbul ne spava, sto je uvek velika cirkulacija ljudi I uvek, uvek, iza svakog coska se nesto desava. Ali guzva pocinje da mi smeta, I uglavnom izbegavam cuveni Istikal, uglavnom sva mesta gde ima puno turista. Postajem prava Istanbulka/hejter, ha?

2. Opiši svoje omiljeno mjesto u Istanbulu.

Sa druge strane, ljubav I osecaj koji imam svaki put kad stanem ispred Aja Sofije, glavne atrakcije ovog, da sad kazem, naseg grada… Nju nekako osecam kao svoju. Daje mi neki mir. I prelepa je, I zimi, I leti. I volim biti gde je otvoreno more, kad krene lepse vreme cu traziti te male, nazovi, plaze gde mogu da se osamim. A znas mene, ja svoje stekove ne otkrivam!

3. Ukoliko bi Istanbul bio neka od ličnosti iz sfera javnog djelovanja, koja bi ličnost bio, I zbog čega?

Ne bih mogla Istanbul poistovetiti samo sa jednom osobom, ali kao sto uvek biva: spolja, ljudi sa strane vide samo dobre strane, neki taj glamur, egzotiku Orijenta ili sta god(na ovo prevrcem ocima, ali jakoooo), dok je u stvarnosti mnogo drugacije: kad se sminka skine I svetla pogase da se tako izrazim, totalno je druga prica. Tako nesto nam prezentuju svaki dan, putem televizije, drustvenih mreza, itd, zar ne? Spolja gladac, iznutra jadac(kak’a sam ka’ Njegos sa ovim narodnim umotvorinama).

4. Ukoliko na jedan papir staviš epitete koji opisuju Zambiju, Srbiju, Crnu Goru I Tursku, koji bi epiteti ovim državama bili zajednički?

Opis mogu staviti u jednu kratku recenicu: “LAKO CEMO”. Pa ko razume, shvatice, hahahahaha.

5. Ima li boema u Istanbulu? Ukoliko ima, kakvi su?

Iako Istanbul ima tu neku boemsku atmosferu, mali sokaci, puno barova, I opet se vracam na tu neku mistiku Orijenta (opeet jakooo prevrcem ocima) mislim da ih nema. Barem ne u onom kontekstu kakvih ih ima kod nas. Eto, mogli bi poraditi na tome, ha? Da oni, jadni ne bili, nauce nesto od nas!

6. Da li tvoj dan u Istanbulu ima ustaljenu rutimu? Ako ima, kakva je? Ako nema, zbog čega nema?

Da. Ima rutinu. Rutina smara. Smrt rutini! Nakon skole, kad odradim domaci se trudim da zujim po gradu, u potrazi za novim mestima za druzenje.

7. Koliko prevoznih sredstava I stanica promijeniš I prođeš od stana do fakulteta?

Jedna sam od onih srecnika koji cak I u Istanbulu mogu da funkcionisu pesaka, tj.sve mi je udaljeno na maksimum 20 min hoda. Dok sam zivela u Novom Sadu gde sam studirala, sve sam obavljala pesaka I jako me cini srecnom sto je I sad tako.Plus mi je put ka skoli jezika/fakultetu konstatno uz more, I gde ces vise?

Haters gonna hate muahahaha

8. Koliko obaveza u Istanbulu možeš da završiš u jednom danu?

Sve zavisi od obaveza. Birokratija, kao I svugde, ne moze da se zavrsi za jedan dan, mada mislim da je ovde birokratija pooosebna prica(ovde je ono “Lako cemo”, dovedeno na skroooz drugi nivo). Ali inace, u toku jednog obicnog dana, posle skole jezika koja je u jutranjim casovima, mogu otici do biblioteke I uciti, a posle toga sve dolazi u obzir sto ne spada u obaveze nego iskljucivo u zadovoljstvo-kafa sa drugaricama(mada ce pre biti caj, caj ovde je nekad jaci od kafe), poseta nekom muzeju…

9. Koja pjesma trenutno “ide” na tvom plejeru?

Sade-Soldier of Love.

10. Kojeg je ukusa Istanbul?

Slatko-gorak. Sladak kao limunada (koju toliko hvalis), gorak kao caj (koji toliko ne volis).

THE WORDS

It’s all about the words, and how you treat them. That’s what I was always telling. And that’s what I stick to. That’s why I’m studying communications. That’s why I love communications.

When you first think of Istanbul, and it’s way of communicating to public audience, you can easily get scared of getting into it, and letting yourself go. But that’s all you have to go. Let yourself in, and go with the flow. Because “the flow” is powerful here. But you have to learn how to control it, and that’s the main issue about Istanbuldaki communications.

When I first came here, I think I had no idea of how is it going to be. I waited for Istanbul to send me a message. Not one of those messages “from above”. I’m not at all into that, and because of that reason, I’m already cursed by “the others” (but I can handle that). I waited for the first real move, which will turn the switcher to the “on” mode.

While I was confusingly crossing the streets on the red lights, trying to get somewhere where life starts, it just started by itself. So, the message was clear. Explore & Communicate.

Every little place has it’s own little treasures. I think I knew that before, I just wasn’t taking it to seriously. It’s not a big philosophy. But big philosophies are composed of the small ones, and, as I recently read, forever is composed of nows. So what’s your “now”? What are you living at the moment? What’s your present continuous? Its name says it by itself – this present is continuing. So, if you don’t like it, just change it, instead of trying to find the best excuse to leave it like that.

Speaking of little places and their own treasures, let me tell you a story.

In one student dormitory in Istanbul, there is a girl with curly hair and starry eyes.
That girl loves caramellate.
In a magnificent place in Istanbul, Nişantaşı, there is a cafe shop called “Nero Cafe”. They make perfect caramellate.
I love Nişantaşı. I also love caramellate.
So the road lead us to “Nero Cafe”.
In a private & warm atmosphere, decorated with New Year ornaments, in a certain way you can easily fall in love with curly hair and starry eyes.
Than you talk & talk & talk, and as the famous Nobel Prize winner Ivo Andric said: “Talking goes on, and you can’t predict its ending.”
And, when it is about talking – it’s certainly about the words, and the way you treat them. That’s the way you are stealing someone else’s heart, and giving yours. That doesn’t make you a stealer. That’s called an exchange.
That exchange, happened in “Nero Cafe”, is my little treasure, in my little place. Or, better said, our little treasure, in our little place.
We communicated it well.

Caffe Nero Shooting

Let me close this small word circle by saying again that it’s all about the words. So be careful about the way you are using them. They are the most powerful tools. The one that brings you close friends, and closer enemies.

Don’t forget to think about your present continuous.

Görüşürüz.

PEOPLE: SARA ANTANASIJEVIC & GORDANA NIKIC

1. Zbog čega Istanbul?

Sara: Pitaj Turkiye Bursları hahah… A sad da se uozbiljimo. Potpuno slučajno i bez ikakvih očekivanja sam aplicirala za ovu stipendiju na majkin nagovor. Iako sam imala druge planove ova ideja mi se dopala jer sam bila u Turskoj ranije i bila sam oduševljena ljudima, njihovim gostoprimstvom i ljubaznošću, kao i njihovom kulturom. Prizeljkivala sam da budem primljena na neki univerzitet u Izmiru jer imam tamo puno prijatelja,ali sam dobila Istanbul. I sad sa ove tačke gledišta,nakon dva mjeseca koliko sam ovdje, smatram da je ovo puno bolja opcija.

Gordana: Kao i Sara posetila sam Tursku ranije i grad koji me je najviše očarao bio je Istanbul, jer to je grad kulture, tradicije, istorije, i pre svega grad raznolikosti. Život u ovom gradu koji spaja dva kontinenta i u kojem živi više od 16 miliona stanovnika nikada ne može biti dosadan. Taman kada pomislite da ste konačno istražili sve zanimljivo u ovom gradu, tada naiđete na neka nova mesta koja do tada još uvek niste uspeli da otkrijete,i koja vas tada ostave bez daha.

2. Koji dio Crne Gore biste premjestile u Istanbul?

Sara: Odgovor je vrlo jednostavan – moju Podgoricu, a sa njom i moj kvart, moju gimnaziju (iako sam jedva čekala da izađem iz iste) i omiljenu mi ulicu od Mantre do Merkura u profesorskoj.

Gordana: Kratko i jasno – moju Budvu. Mislim da bi ljudima u Istanbulu bilo potrebno jedno takvo mesto za odmor gde bi mogli da se sklone od svih problema i svakodnevnice. Jer, zivot u Istanbulu je brz i ljudi su stalno u nekoj žurbi i jurnjavi. Život u Budvi je ipak mnogo, mnogo opušteniji.

3. Koje su najočiglednije sličnosti izmedju Crne Gore i Turske?

Sara: Ljudi. Mislim da imamo dosta sličan mentalitet. Jako su gostoprimljivi i ljubazni i uvijek čine da se osjećaš kao kod kuće.

Gordana: Hrana. Ovo što jedem ovde uglavnom je slično hrani kod kuće. Baklava, sarma, pilav, sutlaç (naš sutlijaš), köfte (naše ćufte) ,piliç (piletina) i još mnogo toga.

4. Ispričajte anegdotu koja vam se dogodila za vrijeme boravka u Istanbulu?

Sara: Škola, mali odmor, nas 5, 6 stojimo ispred Gordanine učionice, ona stoji ispred učionice i hvali se svojim mišićima😀 Izvesni biznismen izlazi iz učionice, a Gordana ne znajući da je on iza nje zamahnu rukom i udari ga po glavi, u školi ga više nismo gledali.

Gordana: Prve 2 sedmice po dolasku u Istanbul imale smo problema sa korišćenjem javnog prevoza, i zbog toga smo stalno zapitkivale ljude kuda koji autobus, metro ili tramvaj vodi. I tako smo jednog dana pitale jednog starijeg čoveka “Da li ovaj metro vodi do Üskudara?”. On je ušao u metro kako bi se raspitao,vrata su se u tom momentu zatvorila, i mi u narednoj sekundi više nismo videle ni metro ni čoveka. (Bilo nam je žao,jer on nije imao nameru da ode tamo,ali izraz njegovog lica u trentku kada su se vrata zatvorila-priceless).

5. Kada bi Istanbul bio pjesma,koja bi pjesma bio,i u čijoj bi interpretaciji ta pjesma bila izvođena?

Sara: ”Put u Istanbul”-Predrag Živković Tozovac. Pronašli smo ovu pjesmu slučajno u trenucima nostalgije.

Gordana: Ja ću nastaviti u Sarinom narodnjačkom stilu i reći “S namerom dođoh u veliki grad”-Šaban ŠaulićSara i ja se slažemo da bismo volele čuti “Put u Istanbul” u Jankovoj i Milovoj interpretaciji.

PEOPLE: SARA ANTANASIJEVIC & GORDANA NIKIC

1. Why Istanbul?

Sara: Ask Türkiye Bursları.. Let’s be serious now. My mother suggested me to apply and I did it without and expectations. Even If I had other plans, I liked that idea because I was in Turkey before and I was in love with their people,their hospitality and generosity, and with their culture. Mz wish was to get schoolarship for university in Izmir because I have many friends there, but in the end I got Istanbul. From this point of view, after two months in Istanbul, I think this is much better idea.

Gordana: I have visited Turkey before too and the city which impressed me most was Istanbul, because this is the city of culture, tradition, history and first of all, this is the city of diversity. Life in this city which connects 2 continents and where more than 16 million people live can’t be boring. Just when you think you explored all interesting things here, you find new breathtaking places which you didn’t manage to discover before.

2. Which part of Montenegro would you move to Istanbul?

Sara: The answer is simple my city Podgorica , and with it my block, my high school (even though I wanted to get out of it as soon as possible) and my favorite street.

Gordana: My answer is short and clear my town Budva. I think people in Istanbul need one place like Budva where they could escape from all the problems and everyday’s activities. Because life in Istanbul is so fast and people are always in rush. Life in Budva is much more relaxing.

3. What are the most common things, or similarities between Montenegro and Turkey?

Sara: People. I think our mentality is almost similar. They are very generous and hospital people, and they can make you feel like home.

Gordana: Food. Food that we eat here is similar to our food in Montenegro.For example baklava,sarma, pilav,  sutlaç, köfte, piliç..

4. Tell a funny story which happened to you in Istanbul.

Sara: School, break-time, 5 or 6 of us were standing n front of Gordana’s classroom, she was standing and showing her muscles😀 Businessman was getting out of the classroom and she punched him in the face. We didn’t see him in the school anymore.

Gordana: During firts 2 weeks in istanbul we had a problem with public transportation and because of that we used to ask people where which bus, metro or tram goes. So, one day we asked one old man “Does this metro goes to Üskudar?” He got in the metro in order to ask, then the door closed and in the following second we couldn’t see metro and the old man who was in it. (We were sorry because that wasn’t the place where he wanted to go, but seeing his face expression in that moment- priceless).

5. If Istanbul were a song, which one would it be, and who would sang it?

Sara: “Put u Istanbul” Predrag Zivkovic Tozovac. We found this song accidentaly when we felt homesick.

Gordana: I will continue in Sara’s folk style and say: ”S namerom dodjoh u veliki grad” Saban Saulic.
We agree that we would like to hear “Put u Istanbul” in Janko’s and Milo’s interpretation.

ISTANBUL ROYAL

“U STAMBOLU NA BOSFORU BOLAN PAŠA LEŽI.”

Možda je puka koincidencija to što upravo Ilma Karahmet sa plejera intonativno savršeno tačno njedri upravo te riječi. A ja prolazim pored “Istanbul Royal” hotela. Premda nijesam zalegao. Još. A nadam se I da neću. X-factor je odavno završen. Istanbul ih je pun. Na svakom ćošku najraličitiji faktori. Neću izmišljati toplu vodu pokušavajući da nađem nove definicije. I Istanbulski faktori su takodje “X” faktori.

Kako u svakom gradu, tako I u Istanbulu, Nova godina može biti manje ili vise čarobna. Spletom spektakularno mučnih okolnosti, igrom najrazličitijih karmi, namjernim slučajnostima, predviđenim nepredvidivostima I burnim dogovorima, proteklu Novu godinu sam dočekao u Istanbulu. Gradu koji je stvoren za katarzičnu ljubav ili pak romansu, neosporivo tvrdim. Pariz je kliše. Premda, tada sam izgovorio da ovo nije grad u kojem bih mogao da živim.

Neću kazati – “Sve se može kad se hoće.” Kazaću da sam promijenio mišljenje. Ovo je grad u kojem bih mogao da živim.

Mišljenja se mijenjaju. Smim tim se I ljudi mijenjaju. Mijenjajući mišljenja – ljudi mijenjaju sebe.

Ne znam postoji li idealan recept koji će tačno odrediti koliko je dana potrebno provesti u određenom gradu kako bi se stekao realan utisak o njemu. Ne vjerujem u turističke priručnike. Mrzim mape gradova. Zaobilazim centre dešavanja I atrakcije za mase. Volim da lutam. I tvrdim da iz lutanja proizilaze najbolji pronalasci. Isto kao što tvrdim da se u kafanama sklapaju najdugovječnija prijateljstva.

Prateći tok promjene misli, pokušaću da Istanbul dovedm u konekciju sa zabludom o podudarnosti idealne forme I kvalitetne sadržine. Proporcionalna jednakost nikako više neće stajati između te dvije riječi. Forma ne određuje sadržinu. Sadržina nema uvijek formu. Ponekad samo pluta i mijenja mjesto boravka. Lijepa forma ne znači kvalitetnu sadržinu. Isprazna sadržina nije garantovala spektakularnu formu.
Niko ne zna šta se krije ispod ukrasnog papira. A pokloni ispod jelke izgledaju savršeno.

Na osnovu pet dana koje je turistička agencija planski udesila, nijesam stekao sliku Istanbula kakvu sam očekivao. KALABALIK. (prenatrpano, prevelika gužva, previse ljudi na jednom mjestu) Eto to je sve što sam mogao da zaključim o gradu čije ulice sada svakog dana samoinicijativno bezbroj puta prolazim. Zato što su jedne od najljepših.

Mjesto trenutne radnje je “Istanbul Royal Hotel. Misli se kao ping-pong loptica prebacuju iz prošlosti u sadašnjost nevjerovatnom brzinom.
Prelijepo zdanje okićeno sjajnim bezbrojem zvjezdica. I onih koje su zaslužene, i onih koje formom liče na one koje su zaslužene. Važno je napomenuti da standardi hotelskih zvjezdica u Turskoj ne važe sa ostatak Svijeta. Neden? Bilmiyorum. (Zašto? Ne znam.)

FullSizeRender

Hotel nije mrdnuo sa mjesta. Fasada je jednako bijela, dorski stubovi jednako stameno stoje, i staklena rotirajuća vrata su i dalje kritalno čista. Prepoznao sam i čikicu koji nove goste dočekuje baš ispred tih vrata. Prepoznao sam i oduševljenja na licima gostiju koji ulaze u hotel, kao i razočaranost onih koji iz njega momentalno izlaze. Forma nas sve da zavarati. Nije snobizam u pitanju, ljudi smo. Volimo da vidimo lijepo. Ovo je svijet vizuelnog, stalno to ponavljam. Prvo što nas privuče je ono što je oku prijemčivo. A “Royal Istanbul” sija baš kraljevski. Podsjeća na to da će nas nadjačati i nadživjeti. To je tužno, i to frustrira. Ali to je umjetnost, i njoj je takvo nešto dozvoljeno.

Sahranivši prošlost, možemo zakoračiti u ostatak vječnosti koja nam je predodređena.
“Tonight I’m gonna burry that horse in the ground.”

Mjesto trenutne radnje je Karaköy. Misli su tu, gdje i treba da budu. Ovdje i sada, kako ih je Valter Benjamin učio. Uživaju u svim trenutnim i prisutnim aurama. A aura je koliko je i X faktora. Na svakom ćošku po neka.

Dear Karaköy,

When I first saw you, I said: “Oh, my…”

Smješten između stanica Eminonu i Tophane, naizgled neprimjetan, smješten je Karaköy. Formom ne obećava. Nekako čudno raspoređen, ostavlja utisak neplairane urbanizacije. Zaboravljeni dio centra univerzuma. Petlja preko koje se samo prelazilo kako bi se do željene destinacije stiglo. Na prvi pogled djeluje sivo, nedovršeno, istovremeno razbacano i skučeno. A ustvari – skriveno blago.

Karakoy

Zaobišao sam popularnu obalsku stražu, skupe restorane koji prodaju zamrznutu ribu, i iste one ljude koji ponovo nerazgovretno viču neko ime koje prodaju za bir lira, bir lira, bir lira…

Prošao sam nekoliko nezgrapnih, i malo više sićušnih i tananih ulica, konstantno se pitajući vrtim li se u krug, i da li neko odozgo posmatra sve učesnike koji kroz ovaj lavirint prolaze. Pitao sam se hoću li ikad uvježbati putanju, ako ikad uspijem da izađem na kraj sa ovim mjestom. Pri pomisli na beskonačno kružno beznađe, nabasao sam na do sad najljepši istanbulski prizor.

Već je bio sumrak, i sva potrebna svjetla su bila upaljena do one mjere da zadaju mliječnu atmosferu iz koje čekate da se nešto izrodi. Ulica je prilično uska, a opet dovoljno široka. Sa svake strane ispunjena zelenilom. Listovi su čak prekrili i nebo. Izigravali su prozračnu tavanicu išaranu lampionima svih boja.


Zbog prigušene svjetlosti zjenice se šire i gutaju obojeni dio oka pokušavajući da upiju što više prizora koji se ispred njih otvara. Tu stojimo mi – ljudi. Sa ogromnim, raskolačenim crnim očima. Svi gledamo u besprekorni svod, pokušavajući da prebrojimo sve lampione. Oni koji vise na improvizovanoj tavanici se miješaju sa onima koji su u našim glavama. Jer, lampioni su uvijek u glavama. Svaki put se zabrojimo, pa blesavo smijemo, pa krenemo ispočetka. Nikad nam ne dosadi. Uz sve to, pijemo kafe najsavršenijih ukusa, koje dolaze is najrazličitijih krajeva svijeta. Ostajemo vjerni limunadi sa listovima nane. Katkad turskom čaju progledamo kroz prste. Gušimo se u profiterolama i tre leće kolačima. Topimo se u lazanjama, svim vrstama pašte, i svim nedefinisanim pikantnim začinima čije porijeklo nikad nećemo otkriti, jer za to prosto nijesmo talentovani. Gledamo savršeno stilizovane persone koje kao po pisti nose kreacije koje se ne ponavljaju. Ne pronalazimo uniformisane, do one kojima je trnutni posao da nam budu na usluzi. Prste gubimo provlačeći ih kroz duge, svilene vlasi. Čula zaboravljamo tu, jer im je tu najljepše. Na kraju, poželimo i oči da zakačimo za onu improvizovanu tavanicu, kako bi preko noći prebrojile sve lampione, bez onih koje smo ponijeli u glavi, da sijaju, umjesto očiju. Ali, kako bismo onda pronašli put koji nas iz ovog lavirinta vodi natrag? Kako bismo onda uspjeli da odgonetnemo sve ljepote koje se kriju iza još skrovitijih ulica? Oči uvijek nosimo sa sobom. I radujemo se Novoj godini u Istanbulu. Zato što je čarobna.

CHAMPAGNE KISSES  

Kad napuštate ono naše malo mjesto sa kraja Svijeta, o kojem sam ranije govorio, nekako vam nikad ne bude žao. Mora da to dosta govori, samo za sebe.

KAZLIÇEŞME – naš kraj – kraj svijeta.

To KAZLIÇEŞME sam nekako lako upamtio zato što me podsjeća na sintagmu KAZNIĆEŠ ME. Nije čudno poistovjećivanje turskih riječi sa nekim sličnim u našem, crnogorskom jeziku. Čudna je samo koincidencija ovog slučaja. Da, pri svakom povratku ovamo opravdano se osjećate kažnjenima.

Nije sve loše. I u kaznama ima nešto dobro. Obično se izvlače poruke i pouke, a i prosto se pokušava unutar slučaja pronaći nešto što će sam slučaj činiti podnošljivjim.

MARMARAY METRO STATION – KAZLIÇEŞME

Već sam kazao da pri silasku sa posljednje stanice posljednjeg javnog prevoza stižete u sve “ovo” o čemu pišem. E upravo ta posljednja stanica javnog prevoza predstavlja svijetlu tačku naše kazne, kako smo je od milošte nazvali. Ne bih da zvuči kao istina, vec kao opravdano pretjerivanje. Nema tu puno sličnosti sa pravom kaznom, osim igre riječi. Na kaznu vas neko natjera. Nas ovamo niko nije tjerao. (Ili možda jesmo mi sebe same. Mazohisti po definiciji? Ne znam. Bilmiyorum.)

Sastanci, rastanci, dočeci, ispraćaji, ručkovi, večere, kafe, raskidi, nove ljubavi, prvi poljupci, beznačajni poljupci, krucijalni poljupci, čudno maženje glavom o glavu, obično se zakazuju na Taksimu. Rekao bih – najevropskijem dijelu Istanbula. Dijelu grada u kojem najduža ulica uvijek prožeta rijekom naroda nosi ime isto kao i glavna ulica države iz koje dolazim. Ulica Slobode. ISTIKLAL SOKAK.

Mnogo sam slušao o konzervativnoj turskoj. Na moju sreću, to još nijesam uspio da doživim u potpunosti, i nadam se da neću. (Zanemarimo zaklane životinje u dvorištu studentskog doma, ukoliko je takvo nešto moguće zanemariti.)

Istiklal ulica je beskonačno dugačka prava linija ispunjena najrazličitijim ljudima koji šetaju zemaljskom kuglom. Ovdje možete sresti sve što ste ikad zamislili da postoji. Jer morate znati da već sve postoji. Međutim, kad to sebi priznate, nemojte biti demoralisani misleći da nećete izumiti nešto novo. Hoćete. Jednom je jedna spisateljica kazala: “Sve je kopija, kopije, kopije, kopije…”

Govoriću detaljnije o ulici, prvo moram do nje da dođem. Vratimo se na metro stanicu Kazlıçeşme.

Metro stanica je nejljepše “zdanje” u kraju. Funkcioniše besprekorno tačno. Prevoz nikad ne kasni. Osoblje je uvijek na svojim pozicijama. Karta se uvijek otkuca, sistem nikad ne zabaguje. Kroz providne zidove vidite zaposlene koji znaju svoj posao. Majstori zanata. Sumnjam da su tu “upali preko veze”. Pokretne stepenice nikad nijesu zakočene. Na desnoj strani mi lijeni ljudi stojimo, lijeva strana je uvijek prohodna za one koji žure.

Mi, crnogorci, svakodnevno potvrđujemo floskulu o lijenosti nacije. Skoro svakog jutra nam prevoz prolazi “ispred nosa”. Da samo pružimo posljednjih 5 koraka malo brže, uspjeli bismo. Ali geni su geni. Ili je možda “problem” u tome što znamo da će naredni prevoz doći za 5 minuta. A ako se zapričamo, doći će ponovo za 5 minuta. Metro stanica Kazlıçeşme zna biti zabavna. Ponekad.

Da biste stigli do Taksima, idete Marmaray metroom do stanice Yenikapı. Nakon toga, šetate kroz savršeno projektovano prevozno podzemlje, I uzimate M2 metro, koji vas vodi do mnogo stanica, među kojima je četvrta upravo Taksim.

Ne znam da li se slika nacije može stvoriti posmatranjem ljudi iz metroa.
Ne bi valjalo da je tako.
Za Istanbul ne bi valjalo.
Za roman bi. Za film bi. Za televiziju bi. Za fantastičnu maštariju bi. Mogao bih dane da provedem u tom metrou, I da analiziram ljude, smišljam njihove dijaloge, zadajem im radnje, tjeram ih na improvizacije. Uvijek sa rekvizitama. Ovdje ljudi ponekad nose sve sa sobom. Obično u ogromnim crnim najelonskim kesama.

U jednom momentu počnu da viču rečenice koje na početku zvuče nelogično. Ne znate da li izjavljuju ljubav, pjevaju, kukaju ili se vesele. Çoraplaaaar, bir lira, bir lira, bir lira!” I ima ih svuda. Zaista svuda I gdje ih očekujete, i gdje ih neočekujete. Na njih se teško navići. Prosto su previše glasni. Čak i za nas, crnogorce.

Kad god se vozite metroom, pazite da ne promašite stanicu. Situacije u prevozu su ponekad toliko interesantne da se nepristojno duboko zagledate, i stignete ko-zna-gdje.

Stigao sam na stanicu Taksim. Prolazim par miliona pokretnih stepenica, par hiljada pokretnih traka, konstantno pazeći na oglasne table koje upućuju na izlaz iz metro stanice. Nije smiješno, treba čovjeku vremena da se navikne. Ja dolazim iz Kotora. Pa iz Podgorice. Istanbul nije skok, nego let!

Kroz prolaze su prodavnice sitnih stvari. Suveniri na svakom ćošku. Majice sa natpisima, prstenje sa gravurama, debele čarape, pletene kape.

Kad se jednom iščupate iz te kolonade koještarija na mermeru, dolazite do dugačkog, mozaikom urađenog hodnika koji vodi do posljednjih pokretnih stepenica. Na toj beskonačnoj pravini određeno je mjesto za muzikanta koji će svojim talentom pokušati da pridobije naklonost putnika, i zaradi koju liru (za Çoraplar, ili nešto slično.)

Nikad nijesam gajio određenu vrstu emocije prema uličnim sviračima. Ali, u ovom gradu, u kojem niko nije moj, nekako su oni postali moji, zbog toga što djeluje kao da su ničiji. (Sjetih se Ksenijine “Uspavanke za Vuka Ničijeg”. Ima sličnosti.)

Simpatični momak sa gitarom, sjedi na improvizovanoj stolici. Čini se da je gitara veča od njega. Kad podigne glavu, iskustvo se očita na licu. Nije da nema godina. Ima. Ali vidi se da nema život kakav je priželjkivao. Priprema se, uskoro će da počne.
Razmišljam kako ih je milion sličnih. Razmišljam kako nema potrebe da čekam, evo Taksim je tu, samo još jedne pokretne stepenice i stigao sam do “Slobode”. Pokušavam da protrčim pored svirača kako ne bih oklijevao. Međutim, već neko vrijeme sam slab na gitaru. Možda zato što se prožima na profilnim slikama koje sam ovjekovječio i online i offline, a koje su i mene ovjekovječile gdje god da sam. (Ćao Frizbi!)

Čujem prve taktove, tijelo se okreće samo, ne pita se sa bilo čim racionalnim. Dolazim ispred momka koji svira.
Počinje i da pjeva:

“Imagine there’s no countries
It isn’t hard to do
Nothing to kill or die for
And no religion too
Imagine all the people
Living life in peace…

You may say I’m a dreamer
But I’m not the only one
I hope someday you’ll join us
And the world will be as one.”

Moje oči su ogromne. Ne znam što da radim sa njima. Ako ih zatvorim, rijeka suza ravna onoj rijeci naroda koja me čeka na Taksimu će samo da iscuri. Ako nastavim da ih držim raskolačenima, sočiva će da mi ispadnu. (Simple as that!)

Na momenat sam se skrajnuo, prekrio oči kilometarskim šalom koji sam dobio od Vlada, uspio da smirim novonastale emocije čiji izvor ne želim ni da pokušam da objasnim ni sebi ni vama. Vratio sam se do muzikanta, otvorio pregradicu novčanika u kojoj stoje kovanice, istresao sve u kutiju za gitaru. (“Sve” je značilo 8 turskih lira.)

  • “Thank you for singing this song, and sharing your talent”, govorim.
  • “People usually just give me the money, without looking or listening. Thank you for noticing me, and saying anything.”

To je bio najtopliji razgovor koji sam do sad vodio u Istanbulu.
Trajao je svega dvije rečenice.

Izlazim na Taksim. Prvo što me susreće je transdžender koji/a ponosno viori svojim rozim pernatim šalom. Na njega/nju niko ne obraća pažnju. Samo ja. Vjerovatno zato što sam iz Crne Gore. On/a primjćuje pa mu/joj simpatično. Šepuri se još više. Smijem se, I koračam Ulicom Slobode, o kojoj ću još u narednim pričama govoriti.


CHAMPAGNE KISSES   

When you leave what we call “our little place at the end of the World”, of wich I spoke earlier, somehow you never fell sorry for it. It says a lot buy itself, for sure.

KAZLIÇEŞME – our neighnourhood – end of the World.

That word KAZLIÇEŞME I remembered easily because it reminded me of the phrase “YU WILL PUNISH ME” (word game. Turkish “KAZLIÇEŞME”, Montenegrin “KAZNICES ME” ). Identification of Turkish words with ours, in Montenegrin language is not strange. Strange is just the coincidence of this case. Yes, every time we get back here we fill like we have been punished.

But its not all bad. And the punishment has it good sides. Usually we find out messages and lessons, and also trying to find something inside the case that will make a case bearable.

MARMARAY METRO STATION – KAZLIÇEŞME

I already said that on the descent from the last station from the last public transport you can reach to all “this” I am writing about. Exactly the last station of public transport is the bright spot of our punishment, as we call it. I don’t want it to sound like truth, but a reasonable exaggeration. There are not a lot of similarities with real punishment, except word game. You are not forced to be punished. Nobody forced us to come here. (Or maybe we forced ourselves Masochist by definition? Don’t know. Bilmiyorum.)

Meetings, saying goodbyes, welcomes, farewells, lunches, dinners, coffees, breakups, new loves, first kisses, meaningless kisses, crucial kisses, strange cuddling head to head, all this usually happens at Taksim. I would say – the most European part of Istanbul. It’s the part of the city in which the longest street, crowded with sea of people, has the same name as the main street of the county I come from. Liberty street. (Ulica Slobode). ISTIKLAL SOKAK.

I have been listening a lot about conservative Turkey. Luckily, I did not ecperienced it fully, and I hope I will not. (Whe should forget dead animals in the yard of the dorm, if such a thing can be forgotten.)

Istikla street is infinitely long straight line filled with a wide variety of people who walk around the world. Here you can meet all you ever imaginated existing. But you have to be aware of existance of everything. However, when you admit it to yourself, do not be demoralized thinking that you will not invent something new. You will. Once one writer said “Everything is a copy of a copy of a copy…”

I will talk more about Istiklal street but first I have to get to it. Get back to the metro station Kazlıçeşme.

Metro station is the most beautiful place at our neighborhood. It functiones perfectly. Transport is never late. The staff is always at their positions, The metro ticket is always checked in regularly, system never bugs. Through the transparent walls you can see the employees who know their bussines. Masters of their profession. I doubt that they came there “trough some private connections”. Escalators were never restrained. On the right side are we, lazy people. Left side is always walkable for those who are in a hurry.

We, Montenegrins, affirm daily thesis about laziness of our nation. Almost every morning we miss transport. If we only hurry few more steps we can succeed and catch it up. But genes are genes. Or maybe the “problem” is in that we know that the next transport is coming in 5 minutes. And if we get talkative and forget about time, the next one is coming again in 5 minutes. Metro station Kazlıçeşme can be fun. Sometimes.

To get to the Taksim, you take Marmaray metro to Yenikapı station. After that, you walk trough the perfectly designed underground, and you take M2 metro which takes you to many stations, the forth one is Taksim.

I don’t know if you can create an image of the nation by looking at people in the subway.
It would not be ok if its true.
For Istanbul it would not be ok.
For a novel yes. For a movie yes. For a television yes. For a perfect fantasy also. I could spend days in that metro, just analyzing people, creating their dialogues, giving them some actions, make them improvize. Always with things in their hands. People here somethimes take everything with them. Usually in big black naylon bags.

At once they will start yelling senteces that at the beginning sounds illogical. You don’t know if they are saying love, singing, feeling sorry for themselves or they are just being happy. “Çoraplaaaar, bir lira, bir lira, bir lira!” You can find them everywhere, Really everywhere, where you expect them even where you don’t expect them. It is really difficult to get used to them. They are just too loud. Even for us, Montenegrins.

Whenever you take the metro, make sure you don’t miss the station. Situations in the transport are often so interesting that you can just stare deeply and get who-knows-where.

I arrived at the Taksim station. I am passing couple million of escalators, constantly paying attention to the information board which are pointing me till the end of the metro station. It is not funny. You need time to adjust. I came from Kotor. Then from Podgorica. Istanbul is not a jump, but it is a huge thing.

Small souvenir shops are placed trough the passages. Souveirs on every corner. T-shirts with slogans, rings with engravings, thick socks, knitted hats.

Once you pull out from that “colonnade of whatever” on marble, you will come to the long mosaic hall which leads you to the last escalators. On that endless way you can find a place for the musician who will use their talents to win favor of passengers and earn few liras (for Çoraplar,or something simillar maybe.)

I never had a specific kind of emotion towards the street musicians. But in this city, where nobody is mine, somehow they have became mine, because they look like they are noones. (I remembered Ksenija’s “Uspavanka za Vuka Nicijeg”. There are similarities.)

Interesting guy with a guitar is sitting on a improvised chair. It seems that the guitar is bigger than him. When he raises his head, the experience is evident on his face. You can’t say he doesn’t have a lot of years. He has. But it is obvious that he doesn’t have the life as he wished. He is preparing to play, he will begin soon.
I think that there are a million similar musicians like him. I think there is no need to wait for him to start, here is Tkasim, just one more escalators and here I am to “Liberty” street. I am trying to pass by the player and not hesitate. However, for some time I am falling for guitars. Perhaps because of some profile pictures, having guitar on them, which I took. And, where I go – they follow. (Hi Freezbeeh!)

I hear the first beats, the body turns by itself, it is not listeing to my brain. I came in front of the guy who plays.
He begins to sing:

“Imagine there’s no countries
It isn’t hard to do
Nothing to kill or die for
And no religion too
Imagine all the people
Living life in peace…

You may say I’m a dreamer
But I’m not the only one
I hope someday you’ll join us
And the world will be as one.”

My eyes are huge. I don’t know what to do with them. If I close them, river of tears equal to the river of people waiting for me in Taksim will just flow out. If I continue to keep them wide open, my contact lenses will fall down. (Simple as that!)

For a moment I moved to the corner, covered my eyes with kilometer long scarf that I got from Vlado. I tried to calm down those sudenlly showed emotions which I do not want to try explaining you.
I returned to the musician, opened my wallet and putted all coins I had into huge guitar bag. (“All” means 8 lira.)

  • “Thank you for singing this song, and sharing your talent”, Im saying.
  • “People usually just give me the money, without looking or listening. Thank you for noticing me, and saying anything.”

That was the warmest conversation I have ever had in Istanbul.
And it lasted only two sentences.

I am going back to Taksim. The first thing I see is the transgender who is proudly waving with his/hers pink feathered scarf. Nobody pays attention at him/her. Just me. Probabbly because I am from Montenegro. He/She notices me and finds situation funny. He/She is waving even more now. I am laughing and entering “Liberty” street, which I will tell you more about in some other storie.

Translation: J. Bulatovic

SECOND-HAND EMOTION (Love me in Istanbul)

Naše malo mjesto je smješteno na kraj Svijeta. Ukoliko želite da stignete do nas, svakim mogućim prevozom se vozite do posljednje stanice. Posljednja stanica posljednjeg gradskog prevoza vodi do mjesta koje je dobilo dio života zahvaljujući novosagrađenom studentskom domu koji se nalazi nadomak već godinama postojećeg staračkog doma. Već sam kazao da je Istanbul grad kontrasta.

U zavisnosti od godišnjeg doba u kojem nas posjećujete, u dvorištu našeg doma kojeg pokušavamo prisvojiti, I sebi objasniti zbog čega se naziva studentskim (izgleda da bilo koji objekat pun studenata može biti studentski dom) možete naići na razne situacije, osobe, objekte, nepoznanice.

Da ste nas posjetili prije samo nekoliko dana, imali biste utisak da ste u dvoristu ilegalne kasapnice. Svuda gdje se nešto moglo zakačiti, visila su odrana I svježe zaklana tijela do pred smrt maltretiranih životinja. Negdje sam načuo da je meso životinje ukusnije ukoliko je prije klanja izudarate šipkom koja vam je pri ruci.
Prilikom ovog čina, djeca, žitelji mjesta koje smo nedavno nastanili, onog koje se nalazi na kraju svijeta, su u glas navijala, skandirala kasapinu koji je majstor svog zanata. Nekoliko djevojčica I dječaka su stajali u uglu zapuštene ulice I plakali nad tužnom sudbinom životinja koje su do tog momenta krišom hranili, pazili I mazili.

Ne znam (ili znam) zašto, ali u ovu situaciju sam nekako mogao da smjestim I crnogorski mentalitet. Zadrta većina je odrađivala rutinski ustaljen posao, klanjala se sopstvenim (ne)djelima zarad poštovanja izmišljene tradicije, dok je manjina nemoćna da bilo što promijeni iz prikrajka kroz tužne prozore posmatrala nemilu situaciju.

Tradicija se stiče godinama. Zaključujem da je tradiciju lako steći.

I ovamo ljudi vole da se vesele. Sve to nekako drugačije izgleda, ali riječima se isto piše. Ekstremitetima se isto pomjera. Iz grla se ispušta isti zvuk. Svi smo isti, a svako se razlikuje. Držim da je u svakom kutku Svijeta čovjek zaslužan za ono što čini, I ono čime postaje. Nije Istanbul u tome drugačiji. I Orhan Pamuk je sigurno gledao kolonadu zaklanih životinja, a ipak umio da promišlja više I dalje od kasapina.

Razmišljam o tome da prestanem da jedem meso. (Samo razmišljam.)

Nijesam na sve to navikao. Kad god idete na neko vrijeme u vama nepoznatu državu, izazivate I vježbate sopstveni prag tolerancije. Svi mi umijemo reći “neka radi ko god što želi.” No, da li to stvarno mislimo, I da li znamo što time govorimo?

Mislio sam da sam tolerantniji. Ali I dalje umijem da izbalansiram. Na jedno uho uđe, na drugo izađe. Kad mi se ne dopada ono što vidim, trudim se da kroz to nešto gledam. Dajana me je jednom naučila: “Never show surprise, never lose your cool.” Hvala Dajana.

Vratimo se gradu kontrasta. Ne bi bilo logično da nakon tolikog potenciranja kontrasta ovaj blog završim oplakivanjem tužne sudbine zaklanih životinja? (Kako ovo bizarno zvuči.)

Onda kad više nijesam mogao da gledam kroz ono što sam ispred sebe uspijevao da vidim, odlučio sam da odem što dalje, do drugog kraja našeg mikrokosmosa. Bio sam ubijeđen da će tamo neko da se voli na moje oči. Želio sam da gledam u pojavu, a ne kroz pojavu. Samo malo nečeg lijepog I oku prijemčivog je bilo potrebno. U suprotnom, sve ono o kontrastima bi palo u vodu.

Metro – Tramvaj – Autobus – Pješačenje. Bukvalno sam imao osjećaj da stižem na kraj svijeta.

“Izvinite, gdje sam ja?”, pitam jednog od prolaznika koji djeluje kao neko ko zna osnove engleskog jezika.
“Ortakoy”, odgovara, I smije se grohotom. Valjda mu je smiješno moje pitanje.
Shvatam da je I meni smiješno. “Lijepo je našaliti se na svoj račun”, sjetih se naslova sopstvenog intervjua u ND (stvarno?) “Vijesti”, izvučenog iz konteksta, naravno.

Ortakoy je prelijep kraj. Male ulice koje se sijeku pod pravim uglovima prepune su šarenih boja koje žele da budu kupljene. Nekako će završiti u vama ili na vama. Stotine šarenih bombona, nepostojećih vrsta sladoleda, limunada sa svakakvim dodacima, zatim odjevnih predmeta turskih dezena, smiješnih šešira, tona nakita.

Čini mi se da na jednom od improvizovanih štandova uočavam Janka I Naima.
Ne čini mi se, to jesu oni.
Naim je kupio kožnu narukvicu sa magnetnom kopčom, a Janko dvije sa morskim motivima.
“Kupio sam dvije za 5 lira!”, euforično viče Janko.
“Bravo!”, trudim se da osjetim dio te euforije. Na Ortakoyu to nije teško. Zato što je sve prelijepo, I ništa ne unosi nervozu. Ovo je jedini dio Istanbula u kojem ulični prodavci ne trče za vama ukoliko nešto ne želite da kupite. Nekako su sami sebe uspjeli da vaspitaju. I svaka im čast na tome.

Uz samu obalu Bosfora, pored Ortakoy džamije koja I noću I danju izgleda čarobno, I bez obzira na vjersku pripadnost u vama budi kombinaciju strahopoštovanja I divljenja, smješten je I diskretni drveni restoran u kojem po na početku mjeseca pristupačnim cijenama možete lijepo večerati, uz pogled na spektakularni bosforski most.

Taj most bi mogao da bude zasebna priča, I sigurno će uskoro biti zasebna priča. Uvijek živo, fantastično, estetski I više nego zadovoljavajuće, I prevashodno funkcionalno zdanje. Neću se baviti floskulama kako su mostovi spona među ljudima I kako uvjek ujedinjuju dvije obale. Ali ovaj most je poseban po tome što ujedinjuje dva kontinenta. Evropu I Aziju. Ne znam zašto, ali primijetio sam da Turci ne vole da kažu “Azijski dio Istanbula”. Neću se baviti tom problematikom. Ne zanima me, zato ni od vas neću tražiti odgovor. Za mene je to činjenica. Ovo je Evropa, ono je Azija. A neka ih svako zove kako god želi. (Vježbam toleranciju.)

Imali smo sreće, I dobili smo stol koji se nalazi uz samu ogradu. Ovo zna biti I nezgodno, jer, ukoliko duva jači vjetar, I ukoliko se more ustalasa, vaša stopala neće zadugo ostati suva. A od stopala sve kreće. Pazite bubrege!

Nijesmo gladni, naručujemo 3 limunade sa nanom. Obećavam da će I limunada dobiti posebnu priču. Nigdje do sad kao u turksoj limunada nije bila tako ukusna. U Crnoj Gori sam je pio možda jednom u mjesec dana. Ovdje pijem najmanje tri dnevno. Ovo nije limunada, ovo je poezija u čaši.

Limonata

Preko puta nas sjedi par. Djeluje da su na nekom od prvih sastanaka. On je pokušava oduševiti, ona pokušava sakriti oduševljenje. Njemu uspijeva, a on sam ne zna da mu uspijeva. Njoj uspijeva, a misli da joj ne uspijeva. Previše su simpatični sa tom aurom zbunjenosti oko sebe.

Jedu kumpir, koji ne umijem opisati, jer ga još nijesam probao. Mogu da naslutim ukus na osnovu namirnica, ali sačekaću da proživim I to iskustvo kako bih ga vjerodostojnije predstavio.

I oni piju limunadu. Ovdje svi piju limunadu I čaj. Za limunadu mi je jasno, čajem nijesam oduševljen. (Imam pravo da mi se ne dopada, ne?)

Drže se za ruke. Imam osjećaj da mu ona proriče sudbinu dok tumači linije iscrtane po njegovom dlanu. Ne čini mi se da su narušene od nekog teškog fizičkog rada. On djeluje kao ekonomista. Mislim da je ona učiteljica, ili vasipitačica. Mada, mogla bi da bude I operater u nekom call centru. Ne mogu da je dokučim. Ili je prosto previše inspirativna, pa joj dodjeljujem više uloga. On je prilično klišeiziran. Sve je po kalupu, I nema mnogo odstupanja. Pokušavam da zamislim njihov razgovor:

  • “Živjećeš dugo”, ubjeđuje ga, I pokazuje mu liniju života.
  • “Piše li tu da ćeš ti živjeti sa mnom?”
  • Ona vidno crveni, vaspitanje joj ne dozvoljava da bude toliko direktna. Ali ipak uspijeva da nešto prevali preko usana, nešto što bi htjela: “Voljela bih.”
  • Sad se I on osmjehuje I crveni. Mada, mislim da je znao da će biti lako, I da će taj potez uroditi plodom. “Onda neće biti problema.”
  • “Kako ti se dopao film?”, mijenja temu.
  • “Lijepo. Mada, sve je sa tobom lijepo. Moram ti priznati da sam taj film već gledao. Ali htio sam da ga pogledam I sa tobom. Utisak je drugačiji.”
  • “Kakav je utisak sad?”
  • “Imam želju da ga stalno iznova I iznova gledam sa tobom.”

lmii

Mnogo sam se zagledao u par, I biva mi neprijatno. Ne želim da se dojmim nekulturnim. Dobra namjera može biti pogrešno protumačena. On trenutno plaća račun, ona stavlja telefon u torbicu. Ustaju, I dalje se drže za ruke. Odlaze. Podsjećaju na sve što se moglo desiti jednom, I na sve što se može desiti nekad. Istanbul mi je pokazao da ne postoje zatvorena poglavlja, I unaprijed ključno definisane odluke. Svijet je pun potencijala, šansi, I ljudi koji vole nekoga. Ubijeđen sam da I vas neko sad voli. Možda ne znate ko je taj neko. A možda je taj neko baš u Istanbulu.

PEOPLE: NAIM GJOKAJ

– Zbog čega Turska?

Izabrao sam Tursku, prevashodno zato što su veliki uticaj imale turske serije koje su prikazivane na crnogorskim televizijama. Zahvaljujući tim serijama, bolje sam upoznao tursku kulturu, I tursku državu uopšte. Kad sam došao na ideju da se prijavim za stipendiju turske ambasade, majka, baba I tetke su bile posebno srećne, jer je prema njihovom mišljenju Turska država iz snova.

– Zbog čega je bilo lako otići?

Bilo je lako otici jer sam bio željan upoznavanja nečeg novog. Novog, u smislu načina učenja u inostrastvu. Primat sam dao činjenici da ću naučiti još jedan strani jezik koji će mi pomoći u uspostavljanju kontakta s nekim drugim, različitim ljudima.

Šta je bilo teško ostaviti?

Pa teško je bilo ostaviti dosta toga. Dan prije polaska dobro sam gledao svaki ćošak kuće, moje ulice, mog kvarta koje znam napamet. Punim plućima sam udisao crnogorski vazduh, za koji smatram da je najčistiji na Svijetu.
Mislim da nije ništa teže od rastanaka. Rastanka sa majkom, sestrama. Rastanka sa ocem koji mi je kao najbolji prijatelj.

O čemu si razmišljao u avionu?

Prvo sam razmišljao da li sam potupio ispravno napustivši sve, I krenuvši za Tursku. Da li je ovo dobra odluka za moju familiju. Ne sjećam se ni da li sam pojeo obrok koji mi je dala stjuardesa. Ali sjećam se jedne čudne ideje. Razmišljao sam o tome kako bih krenuo da upravljam avionom, I sve nas vratio nazad u Podgoricu.

– Šta si prvo vidio u Turskoj?

Prvo sam vidio veliki Istanbul koji mi je djelovao kao da nema kraja. Razmišljao sam o tome kako ću ja da se snađem u ovoj metropoli.
Kad sam stigao, na aerodromu sam video komšiju koji me je čekao. On je u tom momentu za mene predstavljao najbližu osobu.

Opiši život u studentskom domu. Koje su prednosti, a koje mane?

Prvi put da sam u studentskom domu. Kad sam ušao, pomislio sam da će ovo potrajati samo nekoliko dana i da će biti bolje. Osmoro u sobi a ja nikoga ne znam. Upoznajem dva momka iz Crne Gore. Kad sam saznao da sam ja s njima u sobi, skinut mi je veliki teret s ledja.
Prednosti ima puno. Naučiš da živiš bez ičije pomoći, probaš određene stvari za koje nijesi mislio da ćeš probati.
A mana ima, i to prilično mnogo. Na primjer: izbor hrane ne postoji nego jedi što ti se nudi ili ćeš ostati gladan, toalet dijeliš sa njih 25, itd.

Što ti najviše nedostaje?

Noćni izlazci su bolji u našoj prelijepoj Podgorici. Jednostavno moraš da se pomiriš s time da nema vise zivkanja društva “hajdemo na piće, noćas ćemo tamo, sjutra ćemo tamo”. Ovdje ne izlazim koliko sam izlazio kad sam bio u Podgorici.

Zbog čega je Istanbul mjesto na koje treba biti?

Istanbul je mjesto na kojem možeš naći potpuno različite ljude, koji su došli sa svih krajeva Svijeta. Mnogo njih je došlo ovdje da studira, baš kao I ja, pa mi je to saznanje mala olakšica. Ovo je veliki grad u kojem niko ne gleda kako se neko drugi oblači, šta neko drugi radi, već svako juri za svojim obavezama. Ovo je multikulturalni grad, pun prelijepe arhitekture. Pored gradjevina iz Otomanskog perioda, ovdje možeš vidjeti različite religijske objekte ne samo islama, već svih religija.

Koja je prva turska rečenica koju si naučio?

”Bir et börek.”
Što na našem znači “jedan burek s mesom.”

Kakav je noćni život Istanbula?

Pitanje svih pitanja je kako rezervisati separe u Istanbulu, a odgovor na to je da u Istanbul separea nema ili makar ja na takav klub još nisam naišao.
Na primjer, kad poručite RedBull, čekate neko vrijeme da ga donesu, čašu viskija pune do vrha, čašu votke takođe. Ne mogu to da popijem.🙂

Koje boje je Istanbul?

Istanbul podsjeća na kombinaciju pastelnih boja.

naim gjokaj

– Why Turkey?

I chose Turkey basically because of the Turkish TV shows which were broadcasted in Montenegro. Thanks to those shows, I got familiar with Turkish culture, and Turkey en general.
When I decided to apply for this scholarship, mother, grandmother and aunts were specially happy, because in their opinion – Turkey is the dreamland.

– Why it was easy to go?

It was easy to go, because I was hungry for something new. New, in a way of etc. learning abroad. I loved the fact that I am going to learn one more language, which will help me communicate with other people.

– What was hardest thing to leave in Montenegro?

It is hard to leave a lot of people and things. The day before I left, I saw every part of my home, my street, my neighborhood, which I already know very well.
I was deeply breathing in Montenegrin air which I consider the purest and the healthiest in the World.
Nothing is harder than saying goodbye. I said goodbye to my mother, my sisters. My father who is my best friend.

– What were you thinking about in the airplane?

At first I was wondering if I have done the right thing by leaving everything. I was wondering if this is good decision not only for me, but for my family. I do not remember if I have eaten the meal I got in the airport, but I remember one crazy idea I had: taking control over the airplane, and turning back home.

– What was the first thing you saw in Turkey?

At first I saw the great Istanbul from the air. I was thinking if I am gonna make it in this big city. When I arrived, at the airport my neighbor was waiting for me. At that moment, he was everything I had.

– Describe living in the dormitory. Tell us advantages and disadvantages? 

This is my first time living in the dormitory. When I entered the building, I was hoping I wont be there for long time. There was 8 beds in room. I know only 2 Montenegrin guys. When I found out that we will be in room together, it was a relief.

There are a lot of advantages. You learn how to be independent, and that is the most important thing. You try things you never thought you will.
There are a lot of disadvantages too. Etc, you can not choose what will you eat, because there is always just one meal. If you do not like it – you will stay hungry. Also, the bad thing is the fact that you are sharing toilet with 25 people.

– What do you miss the most?

Nightlife is better in our beautiful Podgorica. That is my opinion. Here you just have to get used to the fact that you can not be out all the time. I do not go out here as much as I did in Podgorica.

– Why is Istanbul “the place to be”?

Istanbul is a city where you can meet totally different people. A lot of them came here to study, just like me, so it somehow makes me peaceful. This is enormously big city where nobody is caring about others in a negative way.
People do not give a damn about what are you wearing, and what are you doing in the streets. Everybody is into their own lives.
This is a multicultural city where you can find beautiful architecture. Also beautiful religious object, not just Islamic.

– What is the first sentence you learned in Turkish?

”Bir et börek.”
Which means “One meet pie.”

– How do you like Istanbul nightlife?

I have no idea how to get a separe in club in Istanbul. I still have not found a club like that, that reminds me of those I used to love in Podgorica.
Also, I had a strange experience when I had to wait a lot to get my Red Bull. But, when it is about whiskey and vodka, they are filling the cup, and I can not drink it.🙂

– Which colour refers to Istanbul?

Istanbul reminds me of pastel color combination.

PEOPLE: JANKO BULATOVIĆ

– Zbog čega Turska?

Turska za mene predstavlja zemlju koja nudi širok spektar mogućnosti u svim životnim sferama a posebno u visokom obrazovanju. Već dugo sam znao da ću aplicirati za studije u inostranstvu, no Tursku na početku nijesam uzimao u obzir. A onda sam počeo da istražujem. Turska je zapravo zemlja koja me je zadivila kako svojom kulturom, ljudima, jezikom tako i mnogim drugim stvarima. Takođe činjenica da je sistem akademskog obrazovanja jedan od boljih u svijetu me je još više motivisala da odaberem baš Tursku.

– Zbog čega je bilo lako otići?

Svakodnevica. To baš zna da ubije čovjeka. Podgorica nije grad koji pruža ono što bilo koji veći evropski grad može. “ ’oću li izaći u Alan Ford ili u Bokešku noćas?” Pitanje svih pitanja. Iz dana u dan sve isto.

U Istanbulu nema Bokeške, nema ni Alan Forda a opet je ljepše. U Crnoj Gori sam previše vremena trošio na nešto što bi mogli nazvati jednim velikim “NIŠTA”. Ono što je meni trebalo jeste jedna ovako velika promjena koja će me promijeniti iz korijena I koja će me natjerati da svoj život počnem iz početka.

– Šta je bilo teško ostaviti?

Porodicu I prijatelje. Sve ono što sam stvarao, koliko je to moguće sa mojih 18 godina. Ostavio sam jedan veliki dio života u Crnoj Gori. Samo se nadam da neće biti kao “Ostavio sam alkohol. Samo ne znam gdje sam ga ostavio.” Trudim se da ono što je ostalo u Crnoj Gori nikad ne zaboravim I da budem svjestan činjenice da toga nije bilo, ne bi bilo ni ovoga danas. Mnogo dragih ljudi u mojem sjećanju još stoje na aerodromu I ispraćaju me. Ne znam ni kako su ni šta oni sad rade. Internet komunikacija nije baš toliko dobra. Nemaš taj osjećaj zagrljaja najbližih kad ti je najpotrebniji.

– O čemu si razmišljao u avionu?

“Što će meni ovo?” Zašto I zbog čega? Bujica pitanja prolazi kroz glavu a ni na jedno nemam konkretan odgovor. Moji najbliži su bili do prije samo par minuta na aerodromu sa mnom a ja sam tek tako otišao. A gdje sam otišao? Opet ponavljam zašto I zbog čega? Posebno kad se sjetim da sam u avionu dobio mjesto pored izlaza u slučaju opasnosti. Baš ohrabrujuće. Prozora nema da poslednji put pogeldam tlo Crne Gore a pored mene kinez koji se rukama I nogama trudi da mi objasni da se guši. Situacija za poželjeti. Posebno u takvom trenutku. Brzo sam se premjestio na sjedište broj 11A. Moj omiljeni broj. A onda su pozitivne misli krenule same od sebe. Na karti je pisalo da let traje sat I po. Nemoguće je koliko vječnosti može stati u sat I po vremena.

– Šta si prvo vidio u Turskoj?

Tlo Istanbula. Nekako nikad da mu vidim kraja. A opet sam odmah prepoznao gjde se nalazi Fatih (mjesto u kojem nam je rečeno da ćemo živjeti). Centar Istanbula. Nije da mi nije odgovarala lokacija. Kako smo počeli da slijećemo oko mene su se nazirale džamije. Stotine I stotine džamija. Nešto mi je bila milija ona samo jedna u Podgorici. Ili imamo dvije? Sve u svemu, mnogo džamija. A odma posle toga aerodrom veličine Podgorice. I onda mnogo novog, mnogo nepoznatog.

– Kad su te pitali “Zašto ekonomija u Turskoj, kad postoji dobar fakultet u Podgorici?” šta si odgovorio?

Smatram da je Turska zemlja sa perspektivom, koja se iz dana u dan sve više razvija. Posebno u polju ekonomije, biznisa i finansija. Onoga što mene zaista i zanima. Životni poziv na koji se opredeljujem nije ni malo lak ali vjerujem da Turska može da mi priušti kvalitet koji tražim. Sama činjenica da univerzitet na kojem ću studirati ima tradiciju dužu od 500 godina govori mnogo.

– Šta ti najviše nedostaje?

Porodica, društvo, osjećaj pripadnosti nekome I nečemu. Naravno, pored porodice, društva I svega onog što sam na neki način “ostavio” u Crnoj Gori užasno mi nedostaje onaj osjećaj ležernog života. Ovdje je dan isplaniran od ujutu do uveče. A opet, baš od takvog života sam htio da pobjegnem. “Pazite šta želite možda vam se I ostvari”.
Još jedna stvar mi baš nedostaje. Svinjska pršuta. Dje se to kupuje u Istanbulu? Milo I ja se to pitamo svakodnevno. Nažalost odgovora na to pitanje ni na vidiku.

– Koja je prva stvar koju si kupio u Istanbulu?

AirForce bijele, broj 45.
I tako smo Milo I ja šetali Taskimom jedan dan. Ušli smo u Nike butik u Istakla ulici. Prvo što sam vidio su AirForce patike po cijeni od 75e bez popusta. Zašto su u Podgoricu 150e I ostale misterije univerzuma? Htio sam ja da kupim još po nešto na Kapali Carsi ali mi Milo nije dao. Kaže “Nije kvalitetno.” Ne razumem.

– Koja je prva turska riječ koju si naučio?

Cijeli svijet kaže kompjuter samo turci kažu BILGISAYAR. I tako je to bila prva riječ koju sam zapamtio. Kako I zbog čega? Kao da im jezik nije dovoljno ovako komplikovan. Sve u svemu naučio sam tu riječ a onda je ona postala sinonim za sve. Kad hoćete da kupite hleb u prodavnici pokažete prstom na isti ali kažete bilgisayar. Zaista funkcioniše. Posle smo naučili da je hleb ekmek a kompjuter ostaje ono što je I bio. Bilgisayar.

– Opiši svoj “običan” dan u Istanbulu.

Obično počne sa rečenicom “Što će meni ova ekskurzija” a završi se u krevetu sa prigušenim svjetlima, u pozadini se čuje zvuk džamije a onda Milo I ja u glas zapjevamo “željo moje srce gori da se vratim Crnoj Gori”.
”Nemam neko prihvatanje na ovu temu.” Još smo u procesu privikavanja I još uvijek nemamo običan dan. Iz svega priloženog za ovih skoro mjesec dana, u jedno sam siguran a to je da dan u Istanbulu može biti sve samo ne običan.

– Kojeg je ukusa Istanbul?

Kao prvo, 11 je moj omiljeni broj, a ovo je jedanaesto pitanje. Kao drugo, odlično pitanje. Kao treće SRBIJA.

“Bilo je to slatko, ljuto, kiselo” što bi Magazin rekao. I baš jeste. Osvježavajuće je u svakom slučaju. Kao da jedete jagode u sred zime, ili možda šipak u avgustu. Po prirodi stvari nelogično ali prija. Sjetih se sad slogana “Razlika koja prija – Atlas televizija”

Janko Bulatovic

– Why Turkey?

For me, Turkey represents country that offers wide range of opportunities in all life spheres, especially in higher education. For a long time I knew that I am going to apply for studies abroad, but at the beginning I did not consider Turkey. And then I started researching. Turkey is a country that really impressed me with its culture, people, language and many other things. Also the fact that the system of academic education is one of the best in the world motivated me even more to choose Turkey.

– Why it was easy to go?

Everyday lifestyle. It really can kill a man. Podgorica is not a city that offers what any bigger European city can. “Am I going to Alan Ford or Bokeska tonight?” The question of all questions. From day to day all the same.

In Istanbul there is no Bokeska, even there is no Alan Ford and yet it’s beautiful. In Montenegro I was spending too much time on something that I would call a big “NOTHING”. What I really needed is one big change in my life as this one, something that will change me from the basics and that will make me start my life from beginning.

– What was the hardest thing to leave in Montenegro?

Family and friends. All that I was creating, as far as possible with my 18 years. I left a big part of life in Montenegro. I just hope it will not be like “I left alcohol. I just do not know where I left it”. I try to keep all memories from Montenegro and never to forget. I will always be aware of the fact that because of my past, I am here right now. Moreover, many wonderful people in my memory still stand at the airport saying goodbye to me. I do not know what they are doing now. Internet communication is not so good. You do not have the feeling of hugging by loved ones when you need it the most.

– What were you thinking in the airplane?

“Do I really need this?” Why and what for? Bunch of questions running through my head and on even one I do not have a concrete answer. My family and friends have been up to a few minutes at the airport whit me and I just went. And where I went? Again I repeat – why and what for? Especially when I remember that I got a plane seat near Emergency exit. That’s encouraging. There is no window through I can see Montenegrin ground once again. Besides that, next to me was Chinese that was explaining to me with his legs and arms that he is losing his breath. I quickly moved to the seat number 11A. My favorite number. Then the positive thoughts started by themselves. On the boarding pass it said that the flight takes an hour and a half. I really can’t believe how much of eternity can fit in an hour and a half.

– What was the first thing you saw in Turkey?

Istanbul ground. Somehow, never to see its ending. But I immediately recognized Faith ( the place where we were told that we live). Centre of Istanbul. I would lie if I said that I do not like location. As we started landing around me I saw the mosques. Hundreds and hundreds of mosques. Somehow I liked more that one mosque in Podgorica. Or Podgorica has two? All in all, many mosques. And immediately after that, I saw airport and it was size of Podgorica municipality. After that a lot of new, lots of unknown.

– What were you answering when people ask you “Why studying economics in Turkey when there is a good program in Podgorica”?

I think that Turkey is a country with a perspective, developing every day more and more. Especially in the field of economics, bussines and finance. What I am really into. Profession which I choose is not easy but I believe that Turkey can and will afford me a quality that I am looking for. The fact that the University where I will study has a tradition of more than 500 years says a lot.

– What do you miss the most?

Family, friends the sense of belonging to someone and something. Of course, besides family, friends and everything that I somehow just “left” in Montenegro I terribly miss that feeling of relaxed living. Here is the day planed from morning till midnight. But yet, that is the kind of life I wanted to run from. “Be careful what you wish for cause you might just get it.”

Another thing I really miss. Pork ham. “Where we can buy that in Istanbul?” Milo and I are asking ourselves that question every day. Unfortunately the answer to that question still does not exist.

– What is the first thing you bought in Istanbul?

AirForce white, number 45

One day Milo and I were walking through Taksim. We entered the Nike boutique in Istakla street. First thing I saw were AirForce shoes priced 75euros without any discount. Why are the same shoes in Podgorica 150e and oher mysteries of the universe? I wanted to buy a few more thins at Kapali Carsi but Milo didn’t let me. As he sais “It is not good quality”. Do not understand.

– What was the first word you learned in turkish?

The whole world says “COMPUTER” only Turks say “BILGISAYAR”. And so it was the first word I remembered. How and why? As if the language is not so complicated enough. All in all, I learned that word and “biglisayar” became a synonym for all. For example when you want to buy bread at the store just point to the bread but say bilgisayar. It really works. Later we learned that the bread is called ekmek but computer stays what it was. Bilgisayar.

– Describe your ordinary day in Istanbul.

Usually begins with the sentence “Do I really need this excursion” and ends up in bed with dim lights, in the background you can hear the sound of the mosque, and then Milo and I sing “željo moje srce gori da se vratim Crnoj Gori”.

”I do not have an acceptance on this topic. ” We are still in the process of adjustment and because of that I still do not have ordinary day. From everything I saw in this almost a month, one thing I am sure at and that is that day in Istanbul can be everything but ordinary…

– Which taste refers to Istanbul?

Firstly, 11 is my favorite number. This is question nuber 11. Secondly, really good question. Thirdly SERBIA.

“It was sweet, spicy, sour” what would Magazin say. It really is, Refreshing in every case. The same as you eat strawberries in the middle of winter, or maybe pomegranate in August. By itself not logical but good. I now remember the slogan “The difference that feels good – Atlas TV.”

UVOD U NASTAVAK

– “Treba da nađemo ostale stipendiste.”
– “Samo prati znakove, mora da su negdje tu.”
– “Razumijemo I turske znakove pored puta”, dodajem uranjajući u sasvim nepoznato.
– “Razumjeli bismo svake”, zaključuje Janko.

Aerodrom je isti kao I onda kada je povod bio drugačiji. To iskustvo je učinilo da sada bude prisniji, a ja sjetniji. Svako iskustvo nas mijenja. Karakter je neuhvatljiv. Svako “danas” ga mijenja u odnosu na ono što će biti sjutra. Karakter je hibrid, samim tim smo I mi hibridi. Nikad isti, a uvijek slični. Nikad klasifikovani, a opet nekako svrstani. Stipendisti. Grupacija istih sastavljena od potpuno različitih. To bi ujedno bila I moja definicija Istanbula. Grad kontrasta.

Kolonada stolica je ispunjena najrazličitijim personama I predmetima. Sadržinu četvrtastih kofera samo domaštavamo, dok sadržinu đačkih torbi, budućih brucoša možemo I da naziremo. Na mala leđa nastanjene su izobličene fascikle pune važnih dokumenata, jedva preživjeli instrumenti, slikarski pribori, patike za trčanje, oštećene klizaljke I polupojedeni sendviči. U rukama boce, banane, slatkiši, otvorene kese slanih zavrzlama. U glavama zbunjene oči koje odašilju poglede željne zbližavanja kojeg se istovremeno I plaše.

Sve nas zbližavaju samo dvije stvari. Država, I raskršće.

– “Evo dva slobodna mjesta!”
– “Sjedni ti, ja ću da zamijenim novac. Čuvaj mi mjesto.”
Sijedam, čuvam. To mi je prvi Istanbulski zadatak.

Pored mene je visoki, plavi I prilično zbunjeni momak. Djeluje kao neko ko je došao na magistarske studije, međutim nedostatak iskustva odaje isti onaj pogled koji sam primijetio u očima onih koji su nosili đačke torbe.

– “Ja sam Milo.”
– “Naim, drago mi je.”
– “Osnovne studije?”
– “Da. Bankarstvo.”
– “Da ponovo mogu, izabrao bih to”, izgovaram kroz smijeh.
– “To je ohrabrujuće.”
– “To je profitabilno.”

 Janko je promijenio novac, I na putu do naše kolonade upoznao Ivu.

– “Ne znam kako da se snađem sa ovim silnim ciframa.”
– “Navikni se, to ti je budući poziv”, odgovaram.
– “Ovo je Iva. I ona je na masteru kao ti.”

Gledam Ivu, djeluje najmanje zbuneno od svih. Puna samopouzdanja, zna u što se upušta, I tome se vidno raduje.

– “Milo sa Atlas televizije?”
– “Da”, počelo je I u Istanbulu.
– “E baš mi je drago mače!”
– “Takođe Iva.”
– “Gledala sam emisije. Lijepo to radiš.”
– “Lijepo sam to radio. Hvala”, osmjehujem se.
– “Tačno tako. Sad ćemo ponovo da učimo!”
– “Tako je mače.”

Stiže prevoz. Zaputili smo se ka studentskim domovima. U minibusu saznajemo da smo Janko, Naim I ja u istom domu. Sjeli smo na posljednje sjedište I započeli komunikaciju o dosadašnjim inostranim isustvima. Svako ima nešto da doda na nešto što je neko dodao. Mozaik iskustava samo čini da svi budemo još više zbunjeni, I da to bolje prikrivamo. Neko nas je naučio da smo ono što mislimo da jesmo, a ne da smo ono što zapravo jesmo.

U svakom slučaju, Istanbul je grad u kojem sami saznajete istinu o sebi.
A mi dolazimo iz grada u kojem smo “istinu” o sebi saznavali od drugih ljudi.
Eto prvog kulturološkog šoka. Ali na ovaj se nije teško navići. Ostali će tek da uslijede. Protiv određenih se borimo. Većinu prihvatamo.

– “Merhaba!” pozdravlja nas čovjek na ulazu u studentski dom.
– “Hello!” uzvraćamo svi u glas.
– “Inglizce yok.” I to je rečenica koju ćemo najčešće slušati.
Mi čemo najčešće odgovarati sa “Turkće bilmiorum.” I onda ćemo se sporazumijevati rukama I nogama, pogledima, onomatopejama. Kako obično na početku u stranoj državi I biva.

Ulazimo u osmokrevetnu sobu, I momentalno iz nje želimo da izađemo. Što I činimo. Nekako će se sve srediti, I Univerzum, Bog, Alah, ili najobičnija vjera u sebe će učiniti da sve dođe na svoje mjesto. Ja to nazivam Karmom. Klanjam joj se na svoj način. Klanjam? Pa da, u Turskoj sam. U Turskoj smo.

Metro station

INTRODUCTION TO THE CONTINUATION

– “We should find other scholarship holders.”
– “Just follow the signs, they must be here somewhere.”
– “We understand even Turkish signs”, I am saying, heading to unknown.
– “We would understand all of them” Janko says.

Airport is the same as it was the last time I’ve been here, when the situation was quite different. That experience made it be familiar now, but it makes me a bit melancholic. Every experience is changing us. You can not freeze the character. Every “today situation” changes it, and makes it different than it will be tomorrow. Character is hybrid, that’s why we are hybrids. Never the same, but always similar. Never classified, but always categorized. Scholarship holders. Equal category made of totally different persons. That how I would define Istanbul. City of the contrast.

The airport hall chair colonnade is filled with different kind of people and things. We are imagining what’s in the luggage, but I think we can guess what’s in the backpacks. On the small back there are a lot of folders with important documents, barley survived music instruments, painting kits, running shoes, broken ice skates, half-eaten sandwiches. You can see bottles, bananas, sweets, crisps in their little hands. Eyes are always dazed and confused, looking strangely, and wanting to get close to somebody. At the same time, they are afraid of it.

Two things are making us closer. Our state, and the crossroad we are all on.

 – “Here are some seats!”
– “Ok, you sit, I’m going to exchange the money. Don’t let someone take my seat.”
I’m doing it. That’s my first task in Istanbul.

I’m noticing tall, blond, quite confused guy sitting next to me. He seems to be on his master studies, but according to the same dazed and confused look in his eyes which I saw earlier, I’m sure he is on his bachelor studies.

– “I am Milo.”
– “Naim, nice to meet you.”
– “Bachelor studies?”
– “Yap, banking.”
– “If I could chose again, I would chose that”, I’m saying.
– “ That’s encouraging.”
– “That’s profitable.”

Janko has changet the money, and met Iva on his way to our seats.

– “I don’t know what to do with all these numbers”
– “Get used to it, that is your future profession.”
– “This is Iva, she’s master student, just like you.”

I’m looking at her. She seems less confused than the rest. Full of self-confidence, she knows where is she heading to, and she is looking forward to it.

– “Milo, Atlas television journalist?”
– “That’s right”, it started.
– “I’m so glad to meet you here, dear!”
– “Glad to meet you to, Iva.”
– “I watched your shows. You are doing it fine.”
– “I did it fine. Thanks”, I’m smiling.
– “That’s right. Now we are back to studying again. Back to basics.”
– “That’s right, honey.”

Our ride is here. We are heading to our dormitories. In the bus we are finding out that Naim, Janko and I are placed at the same dormitory. We sat at the back seat and started to talk about international experiences. Everybody has something to say, and we already said a lot. The mosaic of experience makes us even more confused, but we are hiding it well. Somebody taught us that we are what we think we are, but not actually what we are.

Anyhow, Istanbul is a city where you find the truth about yourself. We came from the city where others are telling you the truth about yourself.
That’s our first culturally shock. But this one is not hard to get used to. The rest will follow. We will fight against some, and some we will embrace.

– “Merhaba!”, says the guy in the dormitory.
– “Hello!”, we say like chorus.
“Inglizce yok.”, and that’s the sentence we will be hearing often here.
Everytime we hear that, we will say: “Turkće bilmiorum.” Than we will communicate by legs, hands, eyes, onomatopoeias. Every start in foreign country looks like this.

We are entering the 8-beds room, and at the same moment we want to get out of there. We are doing it. Somehow, it will be fixed. Universe, God, Allah, or just faith in ourselves will do something to get this situation straight. I call it Karma. And I’m worshiping Karma in my own way. Worshiping? Well, yes, I am in Turkey. We are in Turkey.