ISTANBUL ROYAL

“U STAMBOLU NA BOSFORU BOLAN PAŠA LEŽI.”

Možda je puka koincidencija to što upravo Ilma Karahmet sa plejera intonativno savršeno tačno njedri upravo te riječi. A ja prolazim pored “Istanbul Royal” hotela. Premda nijesam zalegao. Još. A nadam se I da neću. X-factor je odavno završen. Istanbul ih je pun. Na svakom ćošku najraličitiji faktori. Neću izmišljati toplu vodu pokušavajući da nađem nove definicije. I Istanbulski faktori su takodje “X” faktori.

Kako u svakom gradu, tako I u Istanbulu, Nova godina može biti manje ili vise čarobna. Spletom spektakularno mučnih okolnosti, igrom najrazličitijih karmi, namjernim slučajnostima, predviđenim nepredvidivostima I burnim dogovorima, proteklu Novu godinu sam dočekao u Istanbulu. Gradu koji je stvoren za katarzičnu ljubav ili pak romansu, neosporivo tvrdim. Pariz je kliše. Premda, tada sam izgovorio da ovo nije grad u kojem bih mogao da živim.

Neću kazati – “Sve se može kad se hoće.” Kazaću da sam promijenio mišljenje. Ovo je grad u kojem bih mogao da živim.

Mišljenja se mijenjaju. Smim tim se I ljudi mijenjaju. Mijenjajući mišljenja – ljudi mijenjaju sebe.

Ne znam postoji li idealan recept koji će tačno odrediti koliko je dana potrebno provesti u određenom gradu kako bi se stekao realan utisak o njemu. Ne vjerujem u turističke priručnike. Mrzim mape gradova. Zaobilazim centre dešavanja I atrakcije za mase. Volim da lutam. I tvrdim da iz lutanja proizilaze najbolji pronalasci. Isto kao što tvrdim da se u kafanama sklapaju najdugovječnija prijateljstva.

Prateći tok promjene misli, pokušaću da Istanbul dovedm u konekciju sa zabludom o podudarnosti idealne forme I kvalitetne sadržine. Proporcionalna jednakost nikako više neće stajati između te dvije riječi. Forma ne određuje sadržinu. Sadržina nema uvijek formu. Ponekad samo pluta i mijenja mjesto boravka. Lijepa forma ne znači kvalitetnu sadržinu. Isprazna sadržina nije garantovala spektakularnu formu.
Niko ne zna šta se krije ispod ukrasnog papira. A pokloni ispod jelke izgledaju savršeno.

Na osnovu pet dana koje je turistička agencija planski udesila, nijesam stekao sliku Istanbula kakvu sam očekivao. KALABALIK. (prenatrpano, prevelika gužva, previse ljudi na jednom mjestu) Eto to je sve što sam mogao da zaključim o gradu čije ulice sada svakog dana samoinicijativno bezbroj puta prolazim. Zato što su jedne od najljepših.

Mjesto trenutne radnje je “Istanbul Royal Hotel“. Misli se kao ping-pong loptica prebacuju iz prošlosti u sadašnjost nevjerovatnom brzinom.
Prelijepo zdanje okićeno sjajnim bezbrojem zvjezdica. I onih koje su zaslužene, i onih koje formom liče na one koje su zaslužene. Važno je napomenuti da standardi hotelskih zvjezdica u Turskoj ne važe sa ostatak Svijeta. Neden? Bilmiyorum. (Zašto? Ne znam.)

Hotel nije mrdnuo sa mjesta. Fasada je jednako bijela, dorski stubovi jednako stameno stoje, i staklena rotirajuća vrata su i dalje kritalno čista. Prepoznao sam i čikicu koji nove goste dočekuje baš ispred tih vrata. Prepoznao sam i oduševljenja na licima gostiju koji ulaze u hotel, kao i razočaranost onih koji iz njega momentalno izlaze. Forma nas sve da zavarati. Nije snobizam u pitanju, ljudi smo. Volimo da vidimo lijepo. Ovo je svijet vizuelnog, stalno to ponavljam. Prvo što nas privuče je ono što je oku prijemčivo. A “Royal Istanbul” sija baš kraljevski. Podsjeća na to da će nas nadjačati i nadživjeti. To je tužno, i to frustrira. Ali to je umjetnost, i njoj je takvo nešto dozvoljeno.

Sahranivši prošlost, možemo zakoračiti u ostatak vječnosti koja nam je predodređena.
“Tonight I’m gonna burry that horse in the ground.”

Mjesto trenutne radnje je Karaköy. Misli su tu, gdje i treba da budu. Ovdje i sada, kako ih je Valter Benjamin učio. Uživaju u svim trenutnim i prisutnim aurama. A aura je koliko je i X faktora. Na svakom ćošku po neka.

Dear Karaköy,

When I first saw you, I said: “Oh, my…”

Smješten između stanica Eminonu i Tophane, naizgled neprimjetan, smješten je Karaköy. Formom ne obećava. Nekako čudno raspoređen, ostavlja utisak neplairane urbanizacije. Zaboravljeni dio centra univerzuma. Petlja preko koje se samo prelazilo kako bi se do željene destinacije stiglo. Na prvi pogled djeluje sivo, nedovršeno, istovremeno razbacano i skučeno. A ustvari – skriveno blago.

Zaobišao sam popularnu obalsku stražu, skupe restorane koji prodaju zamrznutu ribu, i iste one ljude koji ponovo nerazgovretno viču neko ime koje prodaju za bir lira, bir lira, bir lira…

Prošao sam nekoliko nezgrapnih, i malo više sićušnih i tananih ulica, konstantno se pitajući vrtim li se u krug, i da li neko odozgo posmatra sve učesnike koji kroz ovaj lavirint prolaze. Pitao sam se hoću li ikad uvježbati putanju, ako ikad uspijem da izađem na kraj sa ovim mjestom. Pri pomisli na beskonačno kružno beznađe, nabasao sam na do sad najljepši istanbulski prizor.

Već je bio sumrak, i sva potrebna svjetla su bila upaljena do one mjere da zadaju mliječnu atmosferu iz koje čekate da se nešto izrodi. Ulica je prilično uska, a opet dovoljno široka. Sa svake strane ispunjena zelenilom. Listovi su čak prekrili i nebo. Izigravali su prozračnu tavanicu išaranu lampionima svih boja.

Zbog prigušene svjetlosti zjenice se šire i gutaju obojeni dio oka pokušavajući da upiju što više prizora koji se ispred njih otvara. Tu stojimo mi – ljudi. Sa ogromnim, raskolačenim crnim očima. Svi gledamo u besprekorni svod, pokušavajući da prebrojimo sve lampione. Oni koji vise na improvizovanoj tavanici se miješaju sa onima koji su u našim glavama. Jer, lampioni su uvijek u glavama. Svaki put se zabrojimo, pa blesavo smijemo, pa krenemo ispočetka. Nikad nam ne dosadi. Uz sve to, pijemo kafe najsavršenijih ukusa, koje dolaze is najrazličitijih krajeva svijeta. Ostajemo vjerni limunadi sa listovima nane. Katkad turskom čaju progledamo kroz prste. Gušimo se u profiterolama i tre leće kolačima. Topimo se u lazanjama, svim vrstama pašte, i svim nedefinisanim pikantnim začinima čije porijeklo nikad nećemo otkriti, jer za to prosto nijesmo talentovani. Gledamo savršeno stilizovane persone koje kao po pisti nose kreacije koje se ne ponavljaju. Ne pronalazimo uniformisane, do one kojima je trnutni posao da nam budu na usluzi. Prste gubimo provlačeći ih kroz duge, svilene vlasi. Čula zaboravljamo tu, jer im je tu najljepše. Na kraju, poželimo i oči da zakačimo za onu improvizovanu tavanicu, kako bi preko noći prebrojile sve lampione, bez onih koje smo ponijeli u glavi, da sijaju, umjesto očiju. Ali, kako bismo onda pronašli put koji nas iz ovog lavirinta vodi natrag? Kako bismo onda uspjeli da odgonetnemo sve ljepote koje se kriju iza još skrovitijih ulica? Oči uvijek nosimo sa sobom. I radujemo se Novoj godini u Istanbulu. Zato što je čarobna.