ISTANBUL ROYAL

“U STAMBOLU NA BOSFORU BOLAN PAŠA LEŽI.”

Možda je puka koincidencija to što upravo Ilma Karahmet sa plejera intonativno savršeno tačno njedri upravo te riječi. A ja prolazim pored “Istanbul Royal” hotela. Premda nijesam zalegao. Još. A nadam se I da neću. X-factor je odavno završen. Istanbul ih je pun. Na svakom ćošku najraličitiji faktori. Neću izmišljati toplu vodu pokušavajući da nađem nove definicije. I Istanbulski faktori su takodje “X” faktori.

Kako u svakom gradu, tako I u Istanbulu, Nova godina može biti manje ili vise čarobna. Spletom spektakularno mučnih okolnosti, igrom najrazličitijih karmi, namjernim slučajnostima, predviđenim nepredvidivostima I burnim dogovorima, proteklu Novu godinu sam dočekao u Istanbulu. Gradu koji je stvoren za katarzičnu ljubav ili pak romansu, neosporivo tvrdim. Pariz je kliše. Premda, tada sam izgovorio da ovo nije grad u kojem bih mogao da živim.

Neću kazati – “Sve se može kad se hoće.” Kazaću da sam promijenio mišljenje. Ovo je grad u kojem bih mogao da živim.

Mišljenja se mijenjaju. Smim tim se I ljudi mijenjaju. Mijenjajući mišljenja – ljudi mijenjaju sebe.

Ne znam postoji li idealan recept koji će tačno odrediti koliko je dana potrebno provesti u određenom gradu kako bi se stekao realan utisak o njemu. Ne vjerujem u turističke priručnike. Mrzim mape gradova. Zaobilazim centre dešavanja I atrakcije za mase. Volim da lutam. I tvrdim da iz lutanja proizilaze najbolji pronalasci. Isto kao što tvrdim da se u kafanama sklapaju najdugovječnija prijateljstva.

Prateći tok promjene misli, pokušaću da Istanbul dovedm u konekciju sa zabludom o podudarnosti idealne forme I kvalitetne sadržine. Proporcionalna jednakost nikako više neće stajati između te dvije riječi. Forma ne određuje sadržinu. Sadržina nema uvijek formu. Ponekad samo pluta i mijenja mjesto boravka. Lijepa forma ne znači kvalitetnu sadržinu. Isprazna sadržina nije garantovala spektakularnu formu.
Niko ne zna šta se krije ispod ukrasnog papira. A pokloni ispod jelke izgledaju savršeno.

Na osnovu pet dana koje je turistička agencija planski udesila, nijesam stekao sliku Istanbula kakvu sam očekivao. KALABALIK. (prenatrpano, prevelika gužva, previse ljudi na jednom mjestu) Eto to je sve što sam mogao da zaključim o gradu čije ulice sada svakog dana samoinicijativno bezbroj puta prolazim. Zato što su jedne od najljepših.

Mjesto trenutne radnje je “Istanbul Royal Hotel“. Misli se kao ping-pong loptica prebacuju iz prošlosti u sadašnjost nevjerovatnom brzinom.
Prelijepo zdanje okićeno sjajnim bezbrojem zvjezdica. I onih koje su zaslužene, i onih koje formom liče na one koje su zaslužene. Važno je napomenuti da standardi hotelskih zvjezdica u Turskoj ne važe sa ostatak Svijeta. Neden? Bilmiyorum. (Zašto? Ne znam.)

Hotel nije mrdnuo sa mjesta. Fasada je jednako bijela, dorski stubovi jednako stameno stoje, i staklena rotirajuća vrata su i dalje kritalno čista. Prepoznao sam i čikicu koji nove goste dočekuje baš ispred tih vrata. Prepoznao sam i oduševljenja na licima gostiju koji ulaze u hotel, kao i razočaranost onih koji iz njega momentalno izlaze. Forma nas sve da zavarati. Nije snobizam u pitanju, ljudi smo. Volimo da vidimo lijepo. Ovo je svijet vizuelnog, stalno to ponavljam. Prvo što nas privuče je ono što je oku prijemčivo. A “Royal Istanbul” sija baš kraljevski. Podsjeća na to da će nas nadjačati i nadživjeti. To je tužno, i to frustrira. Ali to je umjetnost, i njoj je takvo nešto dozvoljeno.

Sahranivši prošlost, možemo zakoračiti u ostatak vječnosti koja nam je predodređena.
“Tonight I’m gonna burry that horse in the ground.”

Mjesto trenutne radnje je Karaköy. Misli su tu, gdje i treba da budu. Ovdje i sada, kako ih je Valter Benjamin učio. Uživaju u svim trenutnim i prisutnim aurama. A aura je koliko je i X faktora. Na svakom ćošku po neka.

Dear Karaköy,

When I first saw you, I said: “Oh, my…”

Smješten između stanica Eminonu i Tophane, naizgled neprimjetan, smješten je Karaköy. Formom ne obećava. Nekako čudno raspoređen, ostavlja utisak neplairane urbanizacije. Zaboravljeni dio centra univerzuma. Petlja preko koje se samo prelazilo kako bi se do željene destinacije stiglo. Na prvi pogled djeluje sivo, nedovršeno, istovremeno razbacano i skučeno. A ustvari – skriveno blago.

Zaobišao sam popularnu obalsku stražu, skupe restorane koji prodaju zamrznutu ribu, i iste one ljude koji ponovo nerazgovretno viču neko ime koje prodaju za bir lira, bir lira, bir lira…

Prošao sam nekoliko nezgrapnih, i malo više sićušnih i tananih ulica, konstantno se pitajući vrtim li se u krug, i da li neko odozgo posmatra sve učesnike koji kroz ovaj lavirint prolaze. Pitao sam se hoću li ikad uvježbati putanju, ako ikad uspijem da izađem na kraj sa ovim mjestom. Pri pomisli na beskonačno kružno beznađe, nabasao sam na do sad najljepši istanbulski prizor.

Već je bio sumrak, i sva potrebna svjetla su bila upaljena do one mjere da zadaju mliječnu atmosferu iz koje čekate da se nešto izrodi. Ulica je prilično uska, a opet dovoljno široka. Sa svake strane ispunjena zelenilom. Listovi su čak prekrili i nebo. Izigravali su prozračnu tavanicu išaranu lampionima svih boja.

Zbog prigušene svjetlosti zjenice se šire i gutaju obojeni dio oka pokušavajući da upiju što više prizora koji se ispred njih otvara. Tu stojimo mi – ljudi. Sa ogromnim, raskolačenim crnim očima. Svi gledamo u besprekorni svod, pokušavajući da prebrojimo sve lampione. Oni koji vise na improvizovanoj tavanici se miješaju sa onima koji su u našim glavama. Jer, lampioni su uvijek u glavama. Svaki put se zabrojimo, pa blesavo smijemo, pa krenemo ispočetka. Nikad nam ne dosadi. Uz sve to, pijemo kafe najsavršenijih ukusa, koje dolaze is najrazličitijih krajeva svijeta. Ostajemo vjerni limunadi sa listovima nane. Katkad turskom čaju progledamo kroz prste. Gušimo se u profiterolama i tre leće kolačima. Topimo se u lazanjama, svim vrstama pašte, i svim nedefinisanim pikantnim začinima čije porijeklo nikad nećemo otkriti, jer za to prosto nijesmo talentovani. Gledamo savršeno stilizovane persone koje kao po pisti nose kreacije koje se ne ponavljaju. Ne pronalazimo uniformisane, do one kojima je trnutni posao da nam budu na usluzi. Prste gubimo provlačeći ih kroz duge, svilene vlasi. Čula zaboravljamo tu, jer im je tu najljepše. Na kraju, poželimo i oči da zakačimo za onu improvizovanu tavanicu, kako bi preko noći prebrojile sve lampione, bez onih koje smo ponijeli u glavi, da sijaju, umjesto očiju. Ali, kako bismo onda pronašli put koji nas iz ovog lavirinta vodi natrag? Kako bismo onda uspjeli da odgonetnemo sve ljepote koje se kriju iza još skrovitijih ulica? Oči uvijek nosimo sa sobom. I radujemo se Novoj godini u Istanbulu. Zato što je čarobna.

PEOPLE: NAIM GJOKAJ

– Zbog čega Turska?

Izabrao sam Tursku, prevashodno zato što su veliki uticaj imale turske serije koje su prikazivane na crnogorskim televizijama. Zahvaljujući tim serijama, bolje sam upoznao tursku kulturu, I tursku državu uopšte. Kad sam došao na ideju da se prijavim za stipendiju turske ambasade, majka, baba I tetke su bile posebno srećne, jer je prema njihovom mišljenju Turska država iz snova.

– Zbog čega je bilo lako otići?

Bilo je lako otici jer sam bio željan upoznavanja nečeg novog. Novog, u smislu načina učenja u inostrastvu. Primat sam dao činjenici da ću naučiti još jedan strani jezik koji će mi pomoći u uspostavljanju kontakta s nekim drugim, različitim ljudima.

– Šta je bilo teško ostaviti?

Pa teško je bilo ostaviti dosta toga. Dan prije polaska dobro sam gledao svaki ćošak kuće, moje ulice, mog kvarta koje znam napamet. Punim plućima sam udisao crnogorski vazduh, za koji smatram da je najčistiji na Svijetu.
Mislim da nije ništa teže od rastanaka. Rastanka sa majkom, sestrama. Rastanka sa ocem koji mi je kao najbolji prijatelj.

– O čemu si razmišljao u avionu?

Prvo sam razmišljao da li sam potupio ispravno napustivši sve, I krenuvši za Tursku. Da li je ovo dobra odluka za moju familiju. Ne sjećam se ni da li sam pojeo obrok koji mi je dala stjuardesa. Ali sjećam se jedne čudne ideje. Razmišljao sam o tome kako bih krenuo da upravljam avionom, I sve nas vratio nazad u Podgoricu.

– Šta si prvo vidio u Turskoj?

Prvo sam vidio veliki Istanbul koji mi je djelovao kao da nema kraja. Razmišljao sam o tome kako ću ja da se snađem u ovoj metropoli.
Kad sam stigao, na aerodromu sam video komšiju koji me je čekao. On je u tom momentu za mene predstavljao najbližu osobu.

– Opiši život u studentskom domu. Koje su prednosti, a koje mane?

Prvi put da sam u studentskom domu. Kad sam ušao, pomislio sam da će ovo potrajati samo nekoliko dana i da će biti bolje. Osmoro u sobi a ja nikoga ne znam. Upoznajem dva momka iz Crne Gore. Kad sam saznao da sam ja s njima u sobi, skinut mi je veliki teret s ledja.
Prednosti ima puno. Naučiš da živiš bez ičije pomoći, probaš određene stvari za koje nijesi mislio da ćeš probati.
A mana ima, i to prilično mnogo. Na primjer: izbor hrane ne postoji nego jedi što ti se nudi ili ćeš ostati gladan, toalet dijeliš sa njih 25, itd.

– Što ti najviše nedostaje?

Noćni izlazci su bolji u našoj prelijepoj Podgorici. Jednostavno moraš da se pomiriš s time da nema vise zivkanja društva “hajdemo na piće, noćas ćemo tamo, sjutra ćemo tamo”. Ovdje ne izlazim koliko sam izlazio kad sam bio u Podgorici.

– Zbog čega je Istanbul mjesto na koje treba biti?

Istanbul je mjesto na kojem možeš naći potpuno različite ljude, koji su došli sa svih krajeva Svijeta. Mnogo njih je došlo ovdje da studira, baš kao I ja, pa mi je to saznanje mala olakšica. Ovo je veliki grad u kojem niko ne gleda kako se neko drugi oblači, šta neko drugi radi, već svako juri za svojim obavezama. Ovo je multikulturalni grad, pun prelijepe arhitekture. Pored gradjevina iz Otomanskog perioda, ovdje možeš vidjeti različite religijske objekte ne samo islama, već svih religija.

– Koja je prva turska rečenica koju si naučio?

”Bir et börek.”
Što na našem znači “jedan burek s mesom.”

– Kakav je noćni život Istanbula?

Pitanje svih pitanja je kako rezervisati separe u Istanbulu, a odgovor na to je da u Istanbul separea nema ili makar ja na takav klub još nisam naišao.
Na primjer, kad poručite RedBull, čekate neko vrijeme da ga donesu, čašu viskija pune do vrha, čašu votke takođe. Ne mogu to da popijem. 🙂

– Koje boje je Istanbul?

Istanbul podsjeća na kombinaciju pastelnih boja.

– Why Turkey?

I chose Turkey basically because of the Turkish TV shows which were broadcasted in Montenegro. Thanks to those shows, I got familiar with Turkish culture, and Turkey en general.
When I decided to apply for this scholarship, mother, grandmother and aunts were specially happy, because in their opinion – Turkey is the dreamland.

– Why it was easy to go?

It was easy to go, because I was hungry for something new. New, in a way of etc. learning abroad. I loved the fact that I am going to learn one more language, which will help me communicate with other people.

– What was hardest thing to leave in Montenegro?

It is hard to leave a lot of people and things. The day before I left, I saw every part of my home, my street, my neighborhood, which I already know very well.
I was deeply breathing in Montenegrin air which I consider the purest and the healthiest in the World.
Nothing is harder than saying goodbye. I said goodbye to my mother, my sisters. My father who is my best friend.

– What were you thinking about in the airplane?

At first I was wondering if I have done the right thing by leaving everything. I was wondering if this is good decision not only for me, but for my family. I do not remember if I have eaten the meal I got in the airport, but I remember one crazy idea I had: taking control over the airplane, and turning back home.

– What was the first thing you saw in Turkey?

At first I saw the great Istanbul from the air. I was thinking if I am gonna make it in this big city. When I arrived, at the airport my neighbor was waiting for me. At that moment, he was everything I had.

– Describe living in the dormitory. Tell us advantages and disadvantages? 

This is my first time living in the dormitory. When I entered the building, I was hoping I wont be there for long time. There was 8 beds in room. I know only 2 Montenegrin guys. When I found out that we will be in room together, it was a relief.

There are a lot of advantages. You learn how to be independent, and that is the most important thing. You try things you never thought you will.
There are a lot of disadvantages too. Etc, you can not choose what will you eat, because there is always just one meal. If you do not like it – you will stay hungry. Also, the bad thing is the fact that you are sharing toilet with 25 people.

– What do you miss the most?

Nightlife is better in our beautiful Podgorica. That is my opinion. Here you just have to get used to the fact that you can not be out all the time. I do not go out here as much as I did in Podgorica.

– Why is Istanbul “the place to be”?

Istanbul is a city where you can meet totally different people. A lot of them came here to study, just like me, so it somehow makes me peaceful. This is enormously big city where nobody is caring about others in a negative way.
People do not give a damn about what are you wearing, and what are you doing in the streets. Everybody is into their own lives.
This is a multicultural city where you can find beautiful architecture. Also beautiful religious object, not just Islamic.

– What is the first sentence you learned in Turkish?

”Bir et börek.”
Which means “One meet pie.”

– How do you like Istanbul nightlife?

I have no idea how to get a separe in club in Istanbul. I still have not found a club like that, that reminds me of those I used to love in Podgorica.
Also, I had a strange experience when I had to wait a lot to get my Red Bull. But, when it is about whiskey and vodka, they are filling the cup, and I can not drink it. 🙂

– Which colour refers to Istanbul?

Istanbul reminds me of pastel color combination.

PEOPLE: JANKO BULATOVIĆ

– Zbog čega Turska?

Turska za mene predstavlja zemlju koja nudi širok spektar mogućnosti u svim životnim sferama a posebno u visokom obrazovanju. Već dugo sam znao da ću aplicirati za studije u inostranstvu, no Tursku na početku nijesam uzimao u obzir. A onda sam počeo da istražujem. Turska je zapravo zemlja koja me je zadivila kako svojom kulturom, ljudima, jezikom tako i mnogim drugim stvarima. Takođe činjenica da je sistem akademskog obrazovanja jedan od boljih u svijetu me je još više motivisala da odaberem baš Tursku.

– Zbog čega je bilo lako otići?

Svakodnevica. To baš zna da ubije čovjeka. Podgorica nije grad koji pruža ono što bilo koji veći evropski grad može. “ ’oću li izaći u Alan Ford ili u Bokešku noćas?” Pitanje svih pitanja. Iz dana u dan sve isto.

U Istanbulu nema Bokeške, nema ni Alan Forda a opet je ljepše. U Crnoj Gori sam previše vremena trošio na nešto što bi mogli nazvati jednim velikim “NIŠTA”. Ono što je meni trebalo jeste jedna ovako velika promjena koja će me promijeniti iz korijena I koja će me natjerati da svoj život počnem iz početka.

– Šta je bilo teško ostaviti?

Porodicu I prijatelje. Sve ono što sam stvarao, koliko je to moguće sa mojih 18 godina. Ostavio sam jedan veliki dio života u Crnoj Gori. Samo se nadam da neće biti kao “Ostavio sam alkohol. Samo ne znam gdje sam ga ostavio.” Trudim se da ono što je ostalo u Crnoj Gori nikad ne zaboravim I da budem svjestan činjenice da toga nije bilo, ne bi bilo ni ovoga danas. Mnogo dragih ljudi u mojem sjećanju još stoje na aerodromu I ispraćaju me. Ne znam ni kako su ni šta oni sad rade. Internet komunikacija nije baš toliko dobra. Nemaš taj osjećaj zagrljaja najbližih kad ti je najpotrebniji.

– O čemu si razmišljao u avionu?

“Što će meni ovo?” Zašto I zbog čega? Bujica pitanja prolazi kroz glavu a ni na jedno nemam konkretan odgovor. Moji najbliži su bili do prije samo par minuta na aerodromu sa mnom a ja sam tek tako otišao. A gdje sam otišao? Opet ponavljam zašto I zbog čega? Posebno kad se sjetim da sam u avionu dobio mjesto pored izlaza u slučaju opasnosti. Baš ohrabrujuće. Prozora nema da poslednji put pogeldam tlo Crne Gore a pored mene kinez koji se rukama I nogama trudi da mi objasni da se guši. Situacija za poželjeti. Posebno u takvom trenutku. Brzo sam se premjestio na sjedište broj 11A. Moj omiljeni broj. A onda su pozitivne misli krenule same od sebe. Na karti je pisalo da let traje sat I po. Nemoguće je koliko vječnosti može stati u sat I po vremena.

– Šta si prvo vidio u Turskoj?

Tlo Istanbula. Nekako nikad da mu vidim kraja. A opet sam odmah prepoznao gjde se nalazi Fatih (mjesto u kojem nam je rečeno da ćemo živjeti). Centar Istanbula. Nije da mi nije odgovarala lokacija. Kako smo počeli da slijećemo oko mene su se nazirale džamije. Stotine I stotine džamija. Nešto mi je bila milija ona samo jedna u Podgorici. Ili imamo dvije? Sve u svemu, mnogo džamija. A odma posle toga aerodrom veličine Podgorice. I onda mnogo novog, mnogo nepoznatog.

– Kad su te pitali “Zašto ekonomija u Turskoj, kad postoji dobar fakultet u Podgorici?” šta si odgovorio?

Smatram da je Turska zemlja sa perspektivom, koja se iz dana u dan sve više razvija. Posebno u polju ekonomije, biznisa i finansija. Onoga što mene zaista i zanima. Životni poziv na koji se opredeljujem nije ni malo lak ali vjerujem da Turska može da mi priušti kvalitet koji tražim. Sama činjenica da univerzitet na kojem ću studirati ima tradiciju dužu od 500 godina govori mnogo.

– Šta ti najviše nedostaje?

Porodica, društvo, osjećaj pripadnosti nekome I nečemu. Naravno, pored porodice, društva I svega onog što sam na neki način “ostavio” u Crnoj Gori užasno mi nedostaje onaj osjećaj ležernog života. Ovdje je dan isplaniran od ujutu do uveče. A opet, baš od takvog života sam htio da pobjegnem. “Pazite šta želite možda vam se I ostvari”.
Još jedna stvar mi baš nedostaje. Svinjska pršuta. Dje se to kupuje u Istanbulu? Milo I ja se to pitamo svakodnevno. Nažalost odgovora na to pitanje ni na vidiku.

– Koja je prva stvar koju si kupio u Istanbulu?

AirForce bijele, broj 45.
I tako smo Milo I ja šetali Taskimom jedan dan. Ušli smo u Nike butik u Istakla ulici. Prvo što sam vidio su AirForce patike po cijeni od 75e bez popusta. Zašto su u Podgoricu 150e I ostale misterije univerzuma? Htio sam ja da kupim još po nešto na Kapali Carsi ali mi Milo nije dao. Kaže “Nije kvalitetno.” Ne razumem.

– Koja je prva turska riječ koju si naučio?

Cijeli svijet kaže kompjuter samo turci kažu BILGISAYAR. I tako je to bila prva riječ koju sam zapamtio. Kako I zbog čega? Kao da im jezik nije dovoljno ovako komplikovan. Sve u svemu naučio sam tu riječ a onda je ona postala sinonim za sve. Kad hoćete da kupite hleb u prodavnici pokažete prstom na isti ali kažete bilgisayar. Zaista funkcioniše. Posle smo naučili da je hleb ekmek a kompjuter ostaje ono što je I bio. Bilgisayar.

– Opiši svoj “običan” dan u Istanbulu.

Obično počne sa rečenicom “Što će meni ova ekskurzija” a završi se u krevetu sa prigušenim svjetlima, u pozadini se čuje zvuk džamije a onda Milo I ja u glas zapjevamo “željo moje srce gori da se vratim Crnoj Gori”.
”Nemam neko prihvatanje na ovu temu.” Još smo u procesu privikavanja I još uvijek nemamo običan dan. Iz svega priloženog za ovih skoro mjesec dana, u jedno sam siguran a to je da dan u Istanbulu može biti sve samo ne običan.

– Kojeg je ukusa Istanbul?

Kao prvo, 11 je moj omiljeni broj, a ovo je jedanaesto pitanje. Kao drugo, odlično pitanje. Kao treće SRBIJA.

“Bilo je to slatko, ljuto, kiselo” što bi Magazin rekao. I baš jeste. Osvježavajuće je u svakom slučaju. Kao da jedete jagode u sred zime, ili možda šipak u avgustu. Po prirodi stvari nelogično ali prija. Sjetih se sad slogana “Razlika koja prija – Atlas televizija”

– Why Turkey?

For me, Turkey represents country that offers wide range of opportunities in all life spheres, especially in higher education. For a long time I knew that I am going to apply for studies abroad, but at the beginning I did not consider Turkey. And then I started researching. Turkey is a country that really impressed me with its culture, people, language and many other things. Also the fact that the system of academic education is one of the best in the world motivated me even more to choose Turkey.

– Why it was easy to go?

Everyday lifestyle. It really can kill a man. Podgorica is not a city that offers what any bigger European city can. “Am I going to Alan Ford or Bokeska tonight?” The question of all questions. From day to day all the same.

In Istanbul there is no Bokeska, even there is no Alan Ford and yet it’s beautiful. In Montenegro I was spending too much time on something that I would call a big “NOTHING”. What I really needed is one big change in my life as this one, something that will change me from the basics and that will make me start my life from beginning.

– What was the hardest thing to leave in Montenegro?

Family and friends. All that I was creating, as far as possible with my 18 years. I left a big part of life in Montenegro. I just hope it will not be like “I left alcohol. I just do not know where I left it”. I try to keep all memories from Montenegro and never to forget. I will always be aware of the fact that because of my past, I am here right now. Moreover, many wonderful people in my memory still stand at the airport saying goodbye to me. I do not know what they are doing now. Internet communication is not so good. You do not have the feeling of hugging by loved ones when you need it the most.

– What were you thinking in the airplane?

“Do I really need this?” Why and what for? Bunch of questions running through my head and on even one I do not have a concrete answer. My family and friends have been up to a few minutes at the airport whit me and I just went. And where I went? Again I repeat – why and what for? Especially when I remember that I got a plane seat near Emergency exit. That’s encouraging. There is no window through I can see Montenegrin ground once again. Besides that, next to me was Chinese that was explaining to me with his legs and arms that he is losing his breath. I quickly moved to the seat number 11A. My favorite number. Then the positive thoughts started by themselves. On the boarding pass it said that the flight takes an hour and a half. I really can’t believe how much of eternity can fit in an hour and a half.

– What was the first thing you saw in Turkey?

Istanbul ground. Somehow, never to see its ending. But I immediately recognized Faith ( the place where we were told that we live). Centre of Istanbul. I would lie if I said that I do not like location. As we started landing around me I saw the mosques. Hundreds and hundreds of mosques. Somehow I liked more that one mosque in Podgorica. Or Podgorica has two? All in all, many mosques. And immediately after that, I saw airport and it was size of Podgorica municipality. After that a lot of new, lots of unknown.

– What were you answering when people ask you “Why studying economics in Turkey when there is a good program in Podgorica”?

I think that Turkey is a country with a perspective, developing every day more and more. Especially in the field of economics, bussines and finance. What I am really into. Profession which I choose is not easy but I believe that Turkey can and will afford me a quality that I am looking for. The fact that the University where I will study has a tradition of more than 500 years says a lot.

– What do you miss the most?

Family, friends the sense of belonging to someone and something. Of course, besides family, friends and everything that I somehow just “left” in Montenegro I terribly miss that feeling of relaxed living. Here is the day planed from morning till midnight. But yet, that is the kind of life I wanted to run from. “Be careful what you wish for cause you might just get it.”

Another thing I really miss. Pork ham. “Where we can buy that in Istanbul?” Milo and I are asking ourselves that question every day. Unfortunately the answer to that question still does not exist.

– What is the first thing you bought in Istanbul?

AirForce white, number 45

One day Milo and I were walking through Taksim. We entered the Nike boutique in Istakla street. First thing I saw were AirForce shoes priced 75euros without any discount. Why are the same shoes in Podgorica 150e and oher mysteries of the universe? I wanted to buy a few more thins at Kapali Carsi but Milo didn’t let me. As he sais “It is not good quality”. Do not understand.

– What was the first word you learned in turkish?

The whole world says “COMPUTER” only Turks say “BILGISAYAR”. And so it was the first word I remembered. How and why? As if the language is not so complicated enough. All in all, I learned that word and “biglisayar” became a synonym for all. For example when you want to buy bread at the store just point to the bread but say bilgisayar. It really works. Later we learned that the bread is called ekmek but computer stays what it was. Bilgisayar.

– Describe your ordinary day in Istanbul.

Usually begins with the sentence “Do I really need this excursion” and ends up in bed with dim lights, in the background you can hear the sound of the mosque, and then Milo and I sing “željo moje srce gori da se vratim Crnoj Gori”.

”I do not have an acceptance on this topic. ” We are still in the process of adjustment and because of that I still do not have ordinary day. From everything I saw in this almost a month, one thing I am sure at and that is that day in Istanbul can be everything but ordinary…

– Which taste refers to Istanbul?

Firstly, 11 is my favorite number. This is question nuber 11. Secondly, really good question. Thirdly SERBIA.

“It was sweet, spicy, sour” what would Magazin say. It really is, Refreshing in every case. The same as you eat strawberries in the middle of winter, or maybe pomegranate in August. By itself not logical but good. I now remember the slogan “The difference that feels good – Atlas TV.”